Prema jednoj novoj teoriji, Zemlja je svojevremeno imala drugi manji mjesec koji je nestao u sudaru s 'Velikim bratom'.

Istraživanje predstavljeno u novom broju časopisa Nature pokazuje da bi ovaj sudar mogao objasniti kako su nastale misteriozne planine na drugoj strani Mjeseca koju ne vidimo sa Zemlje. Autori smatraju da je u gomilanju materijala na toj polutki Zemljinog satelita ključnu ulogu imala relativno mala brzina sudara.

Podaci koje bi sljedeće godine trebale prikupiti dvije NASA-ine lunarne misije mogli bi potvrditi ili demantirati ovu teoriju.

Znanstvenici već desetljećima pokušavaju shvatiti zašto je bliža strana Mjeseca uglavnom ravna s mjestimičnim udubljenjima kratera, dok suprotna ima planinske lance više od 3.000 metara i tragove mnogo snažnijih udara.

Na temu ove lunarne dihotomije predstavljene su brojne teorije. Prema jednoj, uzrok ovih razlika moglo bi biti plimno zagrijavanje koje je Zemlja svojim gravitacijskim silama izazvala u oceanu rastopljenog kamenja, koji je svojevremeno postojao pod korom Mjeseca. Međutim, nova teorija ukazuje da bi dugotrajan niz svemirskih sudara možda mogao dati bolje odgovore.

Znanstvenici smatraju da je Zemlju prije oko četiri milijarde godina udario neki drugi planet veličine Marsa. Materijal stvoren sudarom postupno se skupio i formirao Mjesec. No autori nove teorije smatraju da je iz istog materijala mogao nastati još jedan manji mjesec koji se našao razapet gravitacijskim silama Mjeseca i Zemlje.

Dr. Martin Jutzi sa Sveučilišta u Bernu u Švicarskoj kaže: 'Ako promislimo o postojećoj teoriji nema razloga zbog kojeg je morao nastati samo jedan mjesec. Jedan od ishoda našeg istraživanja jest da se nova teorija dobro podudara s idejom o globalnom sudaru.'

Tim smatra da se manji mjesec, nakon milijuna godina koje je proveo u svojoj orbiti, postupno počeo približavati Mjesecu te konačno udario u njega brzinom od samo 2,4 km u sekundi. Budući da je ta brzina manja od brzine zvuka, nije uzrokovala velike šokove niti taljenje stijena. U vrijeme udara pod tankom korom Mjeseca nalazio se ocean magme. Udar manjeg satelita doveo je do nakupljanja materijala na kori, ali i do preraspodjele magme u okolnim dijelovima Mjeseca. Ovakvu ideju potvrdila su promatranja NASA-ine letjelice Prospector.

Teoriju bi dodatno mogla učvrstiti istraživanja unutrašnje strukture Mjeseca koja će obaviti NASA-in Lunar Reconnaissance Orbiter te gravitacijska mjerenja misije Gravity Recovery and Interior Laboratory (GRAIL).

No najpouzdaniji dokaz mogli bi dati uzorci kamenja koje će jednog dana na daljoj strani mjeseca prikupiti neka robotska ili ljudska misija.