Nitko ne zaziva policijsku državu, ali krajnje je vrijeme da se postojeći sustav, koji već ima ljude koji bi se o sigurnosti plovidbe na moru itekako umjeli bolje brinuti, modernizira i prilagodi stvarnim opasnostima

U trenutku kad se Tomo Horvatinčić jahtom zabio u jedrilicu i ubio dvoje nedužnih nautičara , samo tri milje jugoistočnije bio sam u sličnoj situaciji. Točno na mene vozila je motorom tipična čarterska jedrilica sa spuštenim jedrima.

Na njoj je desetak Talijana uživalo u glasnoj muzici, ploveći tako opušteno da im je uspjelo uopće ne primijetiti mojih gotovo stotinu kvadratnih metara jedara na jarbolu visine 13 m. Iako sam po pomorskim pravilima imao prednost kao brod na jedra pred onim koji plovi motorom, a pritom sam im i dolazio s desne strane, učinio sam ono čemu me je iskustvo odavno naučilo: promijenio sam smjer i izbjegao opasnost.

Gliser bez registracije

To je bio tek jedan od potencijalnih incidenata na moru toga dana. Prvi se zbio već u ranu zoru na sidrištu Krknjaši kod otoka Drvenika velog. Jedna korpulentna gospođa u malenom gliseru bez registracije, očito domaća, šest puta je odlazeći i vraćajući se nekim svojim poslom proglisirala između tridesetak usidrenih plovila i kupača, na manje od 30 m od obale - što je deset puta manje od minimalno dopuštene udaljenosti za glisiranje. Potom je na isto sidrište bezbrižno - i posve bezobzirno - uglisirao jedan desetmetarski talijanski gliser, a za njim je uplovila izletnička brodica iz Trogira na koju je očito bilo ukrcano barem trideset ljudi više nego što bi ih na brodu po registraciji smjelo biti i za koje u slučaju nezgode ne bi bilo pojaseva za spasavanje. Uslijedio je bliski susret kod rta Planka, a potom, dok sam uplovljavao u Rogoznicu, pretjecale su me, s obje strane istovremeno, dvije jahte, svaka dugačka dvadesetak metara.

Zamalo sudar

Jedna, pod zastavom Litve, prošla je toliko blizu da me njen val dobro zanio i izbacio s kursa. Sutradan je popis neugodnih situacija obogaćen jurišem četiriju petnaestmetarskih jahti koje su iz Zlarinskog kanala prema Primoštenu plovile brzinom većom od trideset čvorova u klasičnoj napadačkoj formaciji torpednih čamaca, jedna pored druge, ni najmanje se ne obazirući na brojne nautičare i nedopuštenu udaljenost od obale. U zlarinskoj luci imao sam susret sa šestmetarskim gliserom nabildanog vlasnika koji je punom brzinom uplovio do samog veza i ne primijetivši kupača koji je, protivno propisima, mirno preplivavao zaljev pred lukom. Sve to u tek nešto više od 24 sata.

Takve se situacije ljeti ponavljaju iz dana u dan na svakom dijelu hrvatskog mora. Najviše ih završi sretno, no broj potencijalnih incidenata zasigurno je daleko veći nego što bi itko želio čuti, a još manje priznati. Pomorske vlasti barataju statistikama po kojima je Jadran siguran, ali ta je statistika tek (samo)zavaravanje. Najveći broj incidenata nitko i ne prijavljuje jer procedura znači gubljenje dragocjenog vremena, a nema garancija da će se prema bezobzirnima ili neiskusnima koji nekoga ugrožavaju išta poduzeti.

Činjenica da hrvatskim morem plove i nautičari koji nigdje drugdje na svijetu ne bi umjeli - a često zakonski ni smjeli - poznata je većini onih koji su na bilo koji način vezani za more: ozbiljnim nautičarima, profesionalnim pomorcima, policiji, lučkim kapetanijama, iznajmljivačima plovila, lokalnim vlastima. No, neznanje i nekompetentnost dobrog dijela onih koji brode Jadranom teme su koje nitko ne pokreće i koje svi uporno izbjegavaju u uvjerenju da se nesreća neće dogoditi baš njima i da će prešućivanje i zatvaranje očiju trajati dovijeka.

Slabe kontrole

Istina je da je sustav nadzora u Hrvatskoj loš, površan, nedjelotvoran i prepušten nizu arbitrarnih prosudbi na svim razinama. Kontrola na moru je premalo, većinom su predvidive po mjestu i načinu obavljanja, a najvažnije i najopasnije stvari uopće se ne kontroliraju. U sustavu se miješaju i preklapaju nadležnosti lučkih kapetanija i pomorske policije i često ni jedni ni drugi ne kontroliraju upravo ono o čemu bi se moralo najčešće i najstrože voditi računa: glisiranje u pojasu od 300 m od obale, plovidba u obalnom pojasu od 50 m i osposobljenost i licenciranost onih koji plovilima upravljaju.

Vrjeme je priznati da sustav uopće nije postavljen tako da se takav nadzor može učinkovito obavljati.

Ogromna većina djelatnika lučkih kapetanija i pomorskih policajaca stručni su i požrtvovani, što se najbolje vidi u spašavanju života i imovine na moru, gdje se redovito ističu nadljudskim naporima.

No struktura plovila, raspored postaja i izrazito kruti i birokratizirani postupci - od načina dodjeljivanja zadaća u kontroli, preko načina isplate dnevnica i prekovremenog rada do apsurdnog načina trebovanja i pravdanja utrošenog goriva - te vrijedne i odgovorne ljude vode u pasivizaciju da ne bi baš njih na kraju zaboljela glava.

Oprema i način rada moraju se prilagoditi uvjetima i potrebama. Kao što u gradovima odavna patroliraju policajci na biciklima i skuterima, tako je i na moru nužno što prije uvesti značajan broj patrola na skuterima i malim brzim plovilima i birokraciju uskladiti sa životom.

Uvesti zračne patrole

Bahato glisiranje jahti u obalnom pojasu najučinkovitije bi se spriječilo njihovim fotografiranjem i postojanjem sustava u kojem bi se prekršitelje kažnjavalo u prvoj slijedećoj luci - svaki put kada propis prekrše - ili prilikom izdavanja godišnjih odobrenja za plovidbu. Krajnje je vrijeme da se uvedu i zračne patrole u avionima* i helikopterima s posadom ili čak i bespilotnim letjelicama.

Daleko je teže riješiti problem nedostatnog znanja i svakojakih dozvola s kojima se pojavljuju ambiciozni nautičari. Hrvatska je odavna uvela novi sustav pomorskih dozvola koji je nedvojbeno bolje zamišljen od staroga, ali problemi nastaju u centrima za obuku nautičara. U nekima (znalci kažu sasvim malobrojnima) obuka se provodi doista temeljito, no po svemu sudeći i dalje je previše onih kojima je za izdavanje papira dovoljno uplatiti lijepu svoticu u kunama i zadovoljiti tek formalne uvjete.
Nedostatna obuka

Lobijima iznajmljivača i prodavatelja plovila odgovara što veći broj izdatih dozvola jer one znače više potencijalnih klijenata, no takva nedostatna obuka vodi direktno u katastrofu. Po nepreciznim opisima može se zaključiti da je Horvatinčić imao najmanje kategoriju Voditelja C koja zahtijeva prethodno iskustvo od tri godine u plovidbi manjim brodicama i polaganje ozbiljnog i sveobuhvatnog ispita - a prema vlastitoj izjavi na "kvar upravljačkog mehanizma" umio je reagirati samo "upozoravanjem drugog broda", a ne i jednostavnim radnjama kao što su gašenje motora ili diferencijalno upravljanje po pravcu različitom snagom motora.

Poseban problem su inozemni nautičari iza čijih dozvola često stoji upitno znanje i iskustvo. Ministarstvo mora navodi da Hrvatska priznaje čak 168 vrsta stranih dozvola, uključiv i mnoge iz zemalja bez mora. Sigurno je da među njima ima i onih koje se mogu dobiti za jedno popodne i bez ikakvih praktičnih znanja.

A kad se nesreća već dogodi, posebno je nedostatan sustav utvrđivanja okolnosti nezgode. Za manje nesreće nadležne su lučke kapetanije koje često nemaju ni odgovarajuća stručna znanja za utvrđivanje svih pojedinosti.
Spriječiti pakao

Kad se u slučaj umiješaju komisije koje osniva ministarstvo - mnogima sve to smrdi po zataškavanju i prikrivanju vlastitih propusta i slabosti.

Unatoč bajkovitoj obali, izvrsnim nautičkim potencijalima i velikom broju pomorskih stručnjaka Hrvatska je u ovom trenutku Divlji zapad s premalo kontrole. U mojih 30 godina plovidbe, a kao student sam radio kao profesionalni skiper, instruktor jedrenja i vođa flotile, samo jednom mi je pomorska policija, daleke 1988. u Puli, provjerila stanje sigurnosne opreme na brodu, izbrojila sigurnosne pojaseve, provjerila signalne rakete i radiostanicu.

Nitko ne zaziva policijsku državu, ali krajnje je vrijeme da se postojeći sustav, koji već ima ljude koji bi se o sigurnosti plovidbe na moru itekako umjeli bolje brinuti, modernizira i prilagodi stvarnim opasnostima. U suprotnom ovakvih će nesreća, koje će kad-tad početi ugrožavati imidž Hrvatske kao nautičkog raja, biti sve više.

Najopasnija plovila

Morski skuteri: glisiraju preblizu obali, nepredviđeno i bez očitog razloga mijenjaju smjer plovidbe, voditelji su najčešće neobučeni i neiskusni

Gliseri i motorne jahte 6-15m: vrlo često u rukama ‘statusnih nautičara' bez znanja i iskustva, voze brzo, preblizu i bezobzirno, ne osmatraju

Daskaši i zmajari: u kanalima s povoljnim vjetrom jedre bezobzirno, u skupinama i prolaze preblizu plovilima koja ih teško mogu izbjeći

Domaći mali gliseri 4-5 m: glisiraju u lukama, preblizu obali i između brodica na sidru, kreću naglo i neočekivano, ne poštuju prvenstvo prolaza

Izletničke brodice: ne poštuju prvenstvo prolaza, posebice u kanalima i pred pristaništima, plove između kupača i brodova na sidru

Izvor: Jutarnji.hr