Ivan Šuker, bivši ministar financija i jedna od udarnih igala oporbenog HDZ-a, na suđenju Ivi Sanaderu nije govorio istinu. Svjesno ili zbog vlastitog neznanja, Šuker je obmanuo javnost govoreći o detaljima pregovora hrvatske vlade s mađarskim MOL-om.

Sporni su prije svega detalji oko potpisivanja Dodatka Glavnom ugovoru o poslovanju prirodnim plinom. Vlada se, podsjećamo, obvezala da će otkupiti od Ine društvo Prirodni plin i tako preuzeti na sebe plinski biznis koji je MOL-u stvarao gubitke. No, zbog krize to nije bilo moguće učiniti u zadanom roku, pa je potpisan aneks ugovora kojim je preuzimanje plinskog biznisa odgođeno do 1. prosinca 2010. godine.

Plinski biznis, podsjećamo, sve do današnjeg dana nije preuzet, zbog čega bi Vlada mogla biti podložna plaćanju penala. Kakvi bi točno ti penali mogli biti, hrvatskoj javnosti nije poznato.

Šuker je na sudu rekao da je Vlada morala potpisati aneks ugovora kako ne bi izgubila "pridržajna prava". Indexov izvor iz bivše Vlade tvrdi da je Šuker, u najmanju ruku, malo pobrkao pojmove. "Pridržajna prava" su zapravo "zadržana pitanja", koja nisu regulirana ugovorom između Vlade i MOL-a već statutom Ine.

Za odredbe istog tog statuta Šuker je morao znati. Inin statut je, naime, usvojen 10. lipnja 2009. godine, a potpisao ga je Krešimir Dragić, Šukerov čovjek koji je bivšeg ministra financija mijenjao i u povjerenstvu za izmjenu međudioničarskog ugovora između Vlade i MOL-a, koje je oformila vlada Ive Sanadera, a vodio ga je Damir Polančec.

U članku 17.1. statuta Ine jasno piše da odluku o "zadržanim pitanjima" Nadzorni odbor Ine mora donijeti s najmanje sedam od devet glasova. Što znači da se odluke o "zadržanim pitanjima" nikako ne mogu donijeti bez barem dva "hrvatska" glasa u Nadzornom odboru. Također, MOL ne može na svoju ruku promijeniti ni statut Ine; to može učiniti samo Glavna skupština Ine i to većinom od tri četvrtine glasova.

Očito je, stoga, da Šukerova tvrdnja o potpisivanju aneksa ugovora kao jedinom mogućem načinu da se zaštite hrvatski interesi u Ini ne stoji. Indexov izvor iz bivše Vlade također tvrdi kako nije točno da je Vlada, nakon što je Jadranka Šuker postala premijerka, čitavo vrijeme tražila način da se "izvuče" od preuzimanja plinskog biznisa. Upravo suprotno; preuzimanje plinskog biznisa bila je politička odluka koja je trebala otkloniti mogućnost naglog poskupljenja plina za kućanstva.

Vrlo je indikativan dio priče kojeg Šuker na sudu nije spomenuo. Kada su Mađari dopustili Vladi odgodu preuzimanja plinskog biznisa, zauzvrat su dobili dvije ugovorne stavke koje itekako mogu naštetiti hrvatskim nacionalnim interesima.

Prva takva stavka opisana je u članku 8.1.1. aneksa ugovora, kojim je otvorena mogućnost da se 50 posto Ininih naftnih polja u Siriji proda MOL-u. Takva bi transakcija, to ne treba posebno ni spominjati, prouzročila ogromne gubitke u poslovanju hrvatske naftne kompanije.

No, još štetniji je članak 8.1.2 aneksa ugovora, kojim su se Vlada i MOL usuglasili da će će Ini dati suglasnost izdavanja zamjenjivih obveznica u skladu s relevantnim propisima o trgovačkim društvima i tržištu kapitala. Zamjenjive obveznice podrazumijevaju da se danom dospjeća tih obveznica njima automatski može provesti dokapitalizacija Ine. Dakle, ukoliko se Ina financira izdavanjem zamjenjivih obveznica, a te obveznice kupi MOL, Mađari mogu vrlo jednostavno zaobići Vladu i povećati svoj vlasnički udio u Ini.