Nedavnom obnovom pošiljki Coca Cole u državu Mijanmar (Burmu), u svijetu je broj zemalja koje ne uvoze to piće (barem ne legalno) sa tri sveden na dvije.

Obje su komunističke: jedna je Sjeverna Koreja, najizoliranija zemlja svijeta kojoj je SAD lupio embargo od 1950. godine, tijekom Korejskog rata u kojem je i sam sudjelovao.

Druga je Kuba, koja je početkom 20. stoljeća bila jedna od prvih zemalja u kojima se flaširao dotični osvježavajući napitak. No s dolaskom Castrovog režima 1962. godine američki kapitalistički brend više nije imao što tražiti na otoku.

U razgovoru za BBC Tom Standage, autor knjige 'Povijest svijeta u šest čaša', naziva Coca Colu 'najbližom pojmu kapitalizma u čaši'. Smatra da je njen uvoz jasan znak da se u dotičnoj zemlji događaju velike promjene. Slučaj Mijanmara potvrđuje mu pravilo, jer je tom državom skoro 50 godina vladala vojna hunta koja je tek lani započela demokratske reforme.

U Kinu se probila 1979. godine, nakon desetljetnih pregovora. U Istočnu Njemačku ušla je tek s rušenjem Berlinskog zida, premda je još 1979. bila sponzor Svjetskog prvenstva u hokeju na ledu u Moskvi.

Osim što osvaja svjetska tržišta već čitavo stoljeće, Coca Cola kao simbol globalizacije i promotivne manipulacije potrošačima nailazi i na lokalni otpor. On se prvi put izraženije pojavio još 50-ih, i to u Francuskoj gdje je skovan termin 'coca-colonisation'.

Među najveće današnje protivnike raširenog pića, koje se navodno prodaje u preko milijardu doza dnevno, BBC stavlja venecuelanskog predsjednika Huga Chaveza i iranskog mu kolegu Mahmuda Ahmadinedžada koji je nedavno zaprijetio zabranom uvoza.