Bude li odaziv građana slab, značit će to: OK, još nam nije najgore, možemo čekati

Desetljećima je Međunarodni praznik rada figurirao kao dan roštiljanja u prirodi, pri čemu je većina izletnika bila potpuno nesvjesna njegova krvavog čikaškog ishodišta, a formalne proslave i u mladoj su državi uglavnom bile obilježene prigodničarskim složencem graha i lakih nota, piše vecernji.hr

Odradio se, istina, poneki sindikalni skup, na kojem bi radnički vođe oštro u mikrofon iskritizirali aktualne društveno-političke anomalije predvođene vječnim grijehom pretvorbe i privatizacije, ali se sve završavalo pjesmom. Pritom je počesto dolazilo do međusindikalnog prepucavanja o primatu u organizaciji takvog skupa.

Posljednjih nekoliko godina radništvo se toliko odmaklo od ideje bunta da su organizaciju manifestacije pojedinih godina preuzimali gradovi i općine, a neki su se sindikalci, revoltirani indiferentnošću puka kad je o radnim pravima riječ, demonstrativno ograđivali od ideje prvosvibanjskog okupljanja. U manjim prosvjednim skupovima u ciljano propadajućim tvornicama bio je dosljedan tek Ozren Matijašević, no oni su bili lokalnog karaktera. Međutim, ove godine, nakon bombastičnih najava masovnih prosvjeda i štrajkova iz sindikalnih redova, značenje 1. svibnja naglo je izbilo na top ljestvici zbivanja u državi.

Stižu autobusima i vlakovima

Pet sindikalnih središnjica udružilo se i spremaju veliki prosvjed u srijedu na središnjem zagrebačkom trgu, na koji će autobusima i vlakovima na Zapadni kolodvor dovesti petnaest do dvadeset tisuća svojih članova iz svih krajeva Hrvatske. Zajedno su sindikati i realnog i javnog sektora, a pozvali su sve slojeve građana: umirovljenike, nezaposlene, zaposlene koji od svoje plaće bijedno žive ili je ne dobivaju... Svojevrstan naglasak daju ipak mladima, njihovoj nezaposlenosti i besperspektivnosti, koje treba mijenjati kako mladi ne bi napuštali zemlju. Navečer su organizirali i koncert popularne grupe Elemental u Tvornici, za koje se već dijele besplatne ulaznice.

- Razloga za prosvjed nema samo najuži poslodavačko-menadžerski krug i "vojnici partije" koji ne žele gledati dalje od svojih fotelja - uvjeren je Krešimir Sever.

I stvarno, pozivu se odazivaju mnogi. U prosvjedni vlak uskaču branitelji, civilne udruge i katolički vjernici. Sindikate, doduše prirodno je, podržavaju i laburisti. I tako se ovih dana u kroniku hrvatske države upisuje novi hrvatski apsurd: tražeći zaokret u (neoliberalnoj) ekonomskoj politici, pravo na rad te očuvanje socijalne države, na ulice izlaze mase ljudi i protestiraju protiv - socijaldemokratske vlade.

Oporbene stranke likuju bez trunke znoja. Drže se prešutnog pakta o nenapadanju Vlade do 1. srpnja i ulaska u Uniju, postignutog zahvaljujući raznim inozemnim lobiranjima, ali i direktnom angažmanu predsjednika Ive Josipovića, a voda im ipak ide na mlin. Hoće li im mlin zatutnjati, ovisit će o događanjima nakon ljeta, u koje je prvosvibanjski prosvjed samo uvertira. "Indikator spremnosti", kako kaže najradikalniji od sindikalnih lidera Vilim Ribić.

- Bude li odaziv građana slab, značit će to: OK, još nam nije najgore, možemo čekati - tumači on.

Bude li prosvjed grandiozno masovan, sindikati javnih i državnih službi (jer tu prestaju opcije onih iz realnog sektora) dobit će vjetar u leđa za nastavak svojih aktivnosti zacrtanih zloglasnim hodogramom. Totalna paraliza svih javnih usluga u državi te referendum o izglasavanju nepovjerenja Vladi najdrastičnije su opcije. Dođe li do njih, što bi teoretski moglo biti u listopadu, oporba bez sumnje neće oklijevati da zatraži slično glasanje u parlamentu. Vladajući ondje imaju većinu, ali pitanje je živaca i nekih drugih organa nastaviti nesmetano obnašanje vlasti u takvim nezdravim uvjetima.

A sve to premijer i društvo na vlasti mogu izbjeći.

- Uljuđenim razgovorom sve se napetosti razblažuju. Kad vam za stolom sugovornik argumentira svoju istinu, ne možete ostati isključivo pri svome. Ne bismo mi ovako bili tvrdi kad bi oni to razumjeli! I nije istina da smo HDZ štedjeli, pod njima smo uoči lokalnih izbora organizirali štrajk sto tisuća ljudi. Ali smo daleko više i civiliziranije komunicirali! Linić je knjigovođa komunjarskog moda, a Mrsić je poput slona u staklenoj bašti, očekuje da se pred njim svi klanjamo kao umirući pacijenti pred doktorom! Da se razumijemo, nije ni prošla vlada bila u stanju rješavati probleme. Oni su bili lopovi, a ovi su divljaci! - govori Vilim Ribić.

Dijalog ili vika u megafon

Na primjedbe kako su prosvjedni zahtjevi djelomično nerealni, Ribić uzvraća: - Je li nerealno promijeniti Zakon o reprezentativnosti? Je li nerealno dogovoriti da će se uzeto vratiti kada novca bude? Čuje se tu spremnost na kompromis jer drukčije zvuči ultimativno urlanje s ulice "smjesta nam vratite naš novac, ne zanima nas vaša štednja", od predlaganja ugovorne klauzule (kakva je, uostalom, postojala u nekim ranijim ugovorima) "o povišenju koeficijenta kad BDP tri tromjesečja zaredom premaši X posto".

Dok s jedne strane većinu građana grozi prizor blokiranih granica u turističkoj sezoni, očaj neocijenjenih studenata i đaka prepuštenih ulici (čak ako ih i veseli nonšalantnost policije na vožnju bez pojasa), bjelodano je da se država ne bi puno pomogla s drugom opcijom na vlasti.

Stoga bi za svoje i naše dobro vladajuća koalicija morala smoći snage riješiti sukob sa sindikatima. Sindikalci ispadaju nerealni luđaci kad nižu maksimalističke ciljeve neprispodobive krizi u kojoj se nalazimo, ali, ruku na srce, nije način ni da premijer sindikalne čelnike prvi put pozove na razgovor nakon dobrih godinu i pol svog vladanja, ubilježivši prethodno svoju socijaldemokratsku vladu kao onu koja je praktički prekinula socijalni dijalog. Osim što mu je u interesu da uspostavi dijalog umjesto vike u megafon - i zbog opstanka na vlasti i zbog ugleda u novom državnom savezu, dužnost mu je i prema državi i građanima otkloniti prijetnje kaosa na ulicama i blokade života. Okolnosti koje su se zavaljale mudar bi političar lako mogao preokrenuti u svoju korist.

VL/eZd