Dubrovčani nisu Dalmatinci, jednoglasno je poručilo sedmero kandidata za dubrovačkoga gradonačelnika na javnom sučeljavanju u srijedu, pa smo jutro kasnije zatražili njihovo pojašnjenje takvog stava. Kandidat koalicije SDP-HSU-BDSH Niko Šalja ističe da je 'Dubrovnik od povijesti pa do stvarnog života i životnih troškova - izdvojen'.

'Građane Dubrovnika nisu pitali ni jesu li izdvojeni zbog drugog najvećeg prireza u državi ni kada plaćaju spenzu među najskupljima u Lijepoj našoj ili kupuju stan čiji je kvadrat desetljećima uvjerljivo najskuplji u Hrvatskoj. Dubrovnik izgleda odlično kad ga se 'nalijepi' na međunarodne kampanje od politike do turizma jer je svjetski prepoznatljiv. A kad se javno iznese da smo odvojeni, skuplji ili zanemareni, postajemo 'slučaj'', tvrdi Šalja, prenosi Slobodna Dalmacija.

Vjekoslav Vierda, gradonačelnički kandidat Dubrovnik Regije, razliku vidi i u povijesti i u mentalitetu.

'Pogledajmo hrvatski grb i vidjet ćemo da su dvije od pet sastavnica današnje Hrvatske - Dalmacija i Dubrovnik. Vratimo se u povijest i vidjet ćemo da do Napoleona nismo bili skupa, poslušajmo govor i prepoznajmo ijekavicu i ikavicu, okrenimo se oko sebe i usporedimo splitski i dubrovački mentalitet - vidimo razliku. Volim i poštujem Dalmaciju, Dalmacija je kao i Dubrovnik jedno od petero djece majke Hrvatske, ali sebe vidim i doživljavam prije svega Dubrovčaninom', smatra Vierda.

Kandidat DDS-a Pero Vićan ističe da su Dubrovčani prije svega Dubrovčani, a onda Hrvati i građani svijeta.

'Ja smatram da ni pod kakvu cijenu Dubrovnik kao budući centar regije ne može, ne treba i ne smije biti u sastavu regije Split. Netko je potpuno netočno i nedobronamjerno obavijestio hrvatsku javnost da je ključni uvjet za formiranje regije i njezina centra broj stanovnika. Ni u jednom obvezujućem dokumentu EU-a to ne piše. Višestoljetna državnost Dubrovačke Republike kao temeljne sastavnice Hrvatske, sveukupnost povijesno-kulturnih razloga te činjenica da je u hrvatskom državnom grbu i grb Dubrovnika, dio su razloga različitosti pojmova Dubrovnika i Dalmacije', naglašava Vićan.

Dr. Matko Bupić, kandidat Laburista, korijene vidi u stoljetnoj povijesti Dubrovačke Republike:

'Mi smo jednostavno Dubrovnik. Dubrovnik je stoljećima bio samostalan i zato se zadržao u kruništu grba. Iz povijesnih razloga Dubrovnik je posebna cjelina, unatoč sličnome mentalitetu i teritorijalnoj blizini, postoje granice. Činjenica je da se Dalmacija proteže od Neretve do Zadra', dodaje dr. Bupić.

Povijest grada Dubrovnika i stare Dubrovačke Republike neodvojivi je dio dalmatinskog i hrvatskog nasljeđa, smatra HDZ-ov kandidat Teo Andrić.

'Treba naglasiti da je najveći dio svoje povijesti Dubrovnik bio samostalna država sa svojim specifičnim institucijama, društvenim uređenjem i običajima, što ga razlikuje od Dalmacije. Zbog tih povijesnih činjenica, grb Dubrovačke Republike u hrvatskom državnom grbu ravnopravan je s grbovima pokrajina među kojima je i Dalmacija. Zbog svega navedenog zalagat ćemo se za to da u nekom novom regionalnom ustroju Hrvatske Dubrovnik bude zasebna regija', poručuje Andrić.

Aktualni gradonačelnik, HNS-ovac Andro Vlahušić, nije odgovorio na poziv da pojasni svoje stavove iz sučeljavanja kojim je ponovno otvorena vječna tema teritorijalne i kulturološke pripadnosti Dubrovnika kojega se kroz povijest guralo u različite ladice, od Italije i Austro-Ugarske do Južne Hrvatske tijekom 90-ih.

Dalmacija se kroz stoljeća ipak najčešće vezivala uz Grad. Na povijesne veze podsjeća i nacionalno opredjeljenje slavog dizajnera Ottavija Missonija:

'Ja sam Dalmatinac s talijanskom putovnicom. Moj otac je rođen u Dubrovniku, moj djed je bio sudac u Dubrovniku. Prvenstveno sam Dalmatinac', izjavio je netom preminuli modni mag prošle godine prilikom posjeta rodnom gradu. Domaći povjesničari redom upozoravaju kako kod tematiziranja pripadnosti Dubrovnika Dalmaciji u vidu treba imati složene promjene u značenju i obuhvatu pojma Dalmacije u višestoljetnom razdoblju:

'Gledajući povijesno i diplomatski, stari Dubrovčani definirali su se kao Dalmatinci u smislu političke pripadnosti Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Oni su, dakako, imali i svoj uži dubrovački identitet prožet snažnim republikanskim patriotizmom. Otpor Dubrovnika prema dalmatinstvu kroz 19. stoljeće treba promatrati prvenstveno kao odgovor na gubitak samostalnosti Dubrovačke Republike', smatra dr. Stjepan Ćosić, dubrovački povjesničar.

Prema njegovim riječima, takav stav ne treba čuditi, jer je od samostalne Republike, Dubrovnik pod Austrijom sveden na posljednji kotar periferne Kraljevine Dalmacije koja je u kulturnom pogledu bila tri koplja ispod Dubrovnika.

'Zbog toga se pojavio stanoviti animozitet u odnosu na 'dalmatinstvo' te su se sve više isticale razlike u kulturi i svakodnevnom životu Dubrovčana u odnosu na 'greze' Dalmatince', podsjeća dr. Ćosić i napominje da se regionalne podvojenosti nastavljaju i u 20. stoljeću, u razdoblju socijalizma, pa sve do danas kad se Dubrovčani zbog prometne izoliranosti i gubitka vlastitih institucija osjećaju napuštenima.