U svom komentaru u Guardianu Michael White pojašnjava zašto situacija u Siriji opasno podsjeća na vrijeme pred Prvi svjetski rat i zašto izostanak konsenzusa na međunarodnoj sceni može lako izmaknuti kontroli.

U moru komentara o Siriji koji se mahom dijele na one koji se ili groze bilo kakve vojne intervencije ili pak zagovaraju brzo rušenje Asadovog režima bez ikakvog razmišljanja o posljedicama nije lako pronaći trezveni glas. Michael White iz Guardiana nije, stoga, odbijanje britanskog parlamenta, kao većina protivnika intervenciji, tumačio trijumfalistički, već je upozorio i da pasivnost ima svoju cijenu te da svjetske vođe naprosto moraju odabrati manje od dva zla.

Tvrdi da je jako dobro da se u doba premoćnih vlada i odveć popustljivih zakona u parlamentu podsjetilo na nespretno vođenu prijašnju vojnu operacije Britanije u Iraku. No raspoloženje glasača, zasad mahom nesklonih intervenciji, brzo se mijenja i uvijek nađu nekoga koga mogu okriviti. Podsjetio je tako da su politike smirivanja Njemačke pred Drugi svjetski rat bile iznimno popularne među glasačima u Britaniji, da bi ubrzo okrivili tu istu politiku za neuspjeh.

Situacija u Siriji će se rasplesti veoma brzo, na ovaj ili način, no ne valja smetnuti s uma i da izostanak intervencije ima svoju visoku cijenu, što pokazuju, među ostalim, situacije u Kongu i Sjevernoj Koreji. Zatim, i sama izvedba intervencije prema američkom scenariju ostavlja puno mjesta dvojbi. Dovoljno je letimično pogledati u vojnu povijest i zaključiti da su bombardiranja iz zraka tek rijetko, ako ikada, dovela do konačnog razrješenja situacije.

Strah od nepredvidivih posljedica rata svakako je zdraviji fenomen od predvidljivog ruskog i kineskog suprotstavljanja SAD-u te potom citira svog prijatelja Arapina koji smatra da bi situacija u Siriji mogla dovesti do novog, svjetskog sukoba, nalik onom koji je započeo u Sarajevu 1914.

Stoga trenutačna situacija u kojoj se preslažu odnosi na međunarodnoj sceni zahtijeva prije svega izniman oprez. Prva vojna sila svijeta, SAD, u posljednjih desetak godina pokazala je više slabosti no snage i odvažnosti (polagano povlačenje trupa iz Iraka i Afganistana). Britanska vlada očito bi htjela slijediti matricu iz vremena Tonyja Blaira prema kojoj SAD štiti Britaniju, no parlament se usprotivio. Nadalje, Rusija, unatoč snažnom rogoborenju, ne raspolaže razmjernom moći. Iran je i dalje nestabilan, Egipat pod vojnom vlašću, a Tursku vodi 'mesijanski' premijer.

Kada se, dakle, uzme u obzir globalni kontekst, usporedba aktualne politike na Levantu i tempirane bombe s Balkanskog poluotoka iz 1914. ne čini se toliko nemogućom. U tom vremenu uspona novih i pada starih moći, u kombinaciji strateškog natjecanja, visoke politike i niskih kalkulacija svi su pogriješili, a milijuni su izginuli.