U Hrvatskoj je prelazak iz niže u višu društvenu klasu mnogostruko teži nego u većini europskih zemalja. Visoko obrazovanje, rodijačke veze, nepotizam i politička podobnost, ključni su čimbenici koji određuju položaj na društvenoj ljestvici, a djeca nisko obrazovanih imaju čak sedam puta manje šanse da završe fakultet i ostvare veće prihode.

Koliko je Hrvatska socijalno neprohodna, pokazuju novi Eurostatovi podaci prema kojima samo sedam posto djece niskoobrazovanih roditelja uspijeva završiti fakultet. U EU-u prosjek je 18 posto, a u nekim državama kao što su Irska, Finska i Velika Britanija taj udio prelazi 30 posto. Indeks vjerojatnosti da će dijete niskoobrazovanih roditelja također biti niskoobrazovano u Hrvatskoj je najveći u Europi - iznosi 55, što je gotovo četiri puta više od europskog prosjeka koji je 14,7 te čak 10 puta više od skandinavskog.

Osim toga, razdioba visokoobrazovanih po regijama izuzetno je neujednačena - u nekim dijelovima Hrvatske gotovo da ih nema, dok su u drugima, osobito u Zagrebu, njihove koncentracije dvostruko veće od prosjeka cijele zemlje

Doktori koncentrirani u Zagrebu

Najnovije mape Instituta sinergije znanosti i društva o rasprostranjenosti stanovnika s određenim stupnjevima obrazovanja u hrvatskim regijama pokazuju da jedino u slučaju građana sa srednjom školom postoji relativno jednolika distribucija, što je i očekivano jer najveći dio građana ima upravo ovaj stupanj obrazovanja. Najobrazovanije regije su Istra, Primorje i Grad Zagreb, koje se od ostalih razlikuju po manjem broju niže obrazovanih starijih od 19 godina, kao i po znatno višim udjelima visokoobrazovanih. S druge strane u mnogim hrvatskih krajevima visokoobrazovani uopće ne obitavaju, pri čemu se ističu neki dijelovi Ličko-senjske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske, Brodsko-posavske, Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije. Najfrapantnija razlika u postignutom stupnju obrazovanja vidi se u distribuciji osoba s doktoratom, koje mahom žive u Gradu Zagrebu, Istri i Primorju te priobalnom dijelu uzduž cijele linije Hrvatske, uz nekoliko izdvojenih područja na sjeveru i istoku naše zemlje. Povoljan položaj Zagreba kao mjesta rođenja i stanovanja vidi se i po tome što je u njemu osoba bez kvalifikacija upola manje od hrvatskog 'prosjeka', a udio onih s višim ili visokim obrazovanjem dvostruko je veći nego u ostatku zemlje.

Bit će još gore

Može se očekivati da će se ovakvi trendovi u budućnosti još zaoštravati jer mnogi udaljeni i ruralni krajevi Hrvatske doživljavaju depopulaciju uslijed iseljavanja stanovnika zbog boljih obrazovnih ili poslovnih prilika, pri čemu je naročito izraženo iseljavanje visokoobrazovanih koji gravitiraju prema regionalnim središtima.

U istraživanju koje je za potrebe svoje doktorske disertacije provela sociologinja dr. sc. Dunja Potočnik, znanstvena suradnica Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, na uzorcima iz socijalističkog i suvremenog razdoblja vidi se da se niže obrazovanje majki i očeva dominantno preslikava u istovjetno obrazovanje djece pa ispitanici niže obrazovanih roditelja imaju gotovo zanemarive šanse završiti fakultete. Slično je i sa zanatski obrazovanima. Oni većinom potječu od roditelja zanatskog ili nižeg obrazovanja, a ispitanici s četverogodišnjom srednjom školom većinom potječu od roditelja s četverogodišnjim srednjim, višim ili visokim obrazovanjem. Više i visoko obrazovani stanovnici većinom dolaze od roditelja istovjetnog obrazovanja, a iz skupine sa zanatski obrazovanima i niže obrazovanim roditeljima ih je najmanje.

Zemlja nejednakih prilika

Ovime se Hrvatska može opisati kao zemlja nejednakih šansi, a mogućnosti za skore promjene vrlo su male jer je po podacima Eurostata o obrazovnom uspjehu europskog stanovništva u dobi od 25 do 59 godina hrvatsko društvo jedno je od socijalno najnepropusnijih, u kojem djeca niže obrazovanih roditelja imaju čak sedam puta manju šansu završiti fakultet od djece viskoobrazovanih roditelja. Ovo između ostalog možemo objasniti i time da su siromašnija društva socijalno neprohodnija jer siromašni građani imaju manje resursa za školovanje svoje djece pa je veća vjerojatnost da će ih pokušati odvratiti od nastavka školovanja i usmjeriti ih prema vlastitoj zaradi.

Dio mladih svoje šanse za ekonomskom stabilnošću također smanjuje i 'studiranjem radi studiranja' pri čemu je pohađanje studija socijalna kategorija koja odgađa suočavanje s neuspjehom na tržištu rada, ali i umanjuje šansu za stjecanje radnog iskustva.

Ako obratimo pažnju samo na današnju studentsku populaciju, kaže dr. Potočnik, temeljem istraživanja Instituta za društvena istraživanja provedenog 2010. na uzorku 2.000 studenata hrvatskih sveučilišta dolazimo do rezultata kako u prosjeku oba roditelja studenata u preko 40 posto slučajeva imaju više ili visoko obrazovanje, a danas na fakultetima studira tek oko dva posto mladih čiji otac ili majka imaju niže obrazovanje. Slično je i u slučaju profesionalnog položaja roditelja - službenici, stručnjaci i rukovoditelji dominantne su kategorije roditelja od kojih se regrutiraju sadašnji studenti, a potomci roditelja poljoprivrednika na začelju su pri upisu studija.

Nalazi još jednom potvrđuju da je potrebna intervencija obrazovnog sustava pri orijentaciji mladih na nastavak školovanja nakon srednje škole, naročito u slučaju skupina djece koje možemo označiti kao manje motivirane ili kao one koji posjeduju manje socijalnog kapitala (djeca roditelja manualnih zanimanja) ili posebno osjetljivim skupinama poput djece čija su oba roditelja nezaposlena.

Previše 'društvenjaka', nepravedna selekcija...

Za očekivati je da će doći do većeg porasta akademskog obrazovanja ponajprije zato što jedino u toj kategoriji ima prostora za veći rast te zbog promjena u obrazovnom sustavu (ponajprije zbog povećanja broja visokoškolskih ustanova). No navedeno mogu usporiti nepovoljna društvena i ekonomska kretanja, kao i uviđanje mladih kako im visoko obrazovanje samo po sebi ne može zajamčiti pronalazak zaposlenja i ekonomsku stabilnost. Ujednačavanje obrazovnih ishoda i predviđanje potreba tržišta trebali bi u narednom razdoblju ujednačiti obrazovnu ponudu i potražnju na tržištu rada, uz smanjivanje raskoraka u broju upisanih studenata po smjerovima studija. U posljednjih je desetak godina došlo do disproporcionalnog porasta studenata upisanih u društvene i humanističke smjerove (za oko 80 posto), a broj studenata upisanih u ostale smjerove kretao se od minus 20 do plus 20 posto.

Možemo reći kako je učinak obiteljskog porijekla na obrazovno postignuće i zanimanje manji što je ekonomija tehnološki naprednija, jer u razvijenim gospodarstvima selekcija u obrazovanju i na tržištu rada ne smije biti neučinkovita. To znači da u okviru obrazovnog sustava moraju uspjeti najsposobniji, a na tržištu rada moraju biti izabrani najproduktivniji zaposlenici te obrazovanje postaje najznačajniji indikator putem kojeg poslodavci ocjenjuju produktivnost.

No kao što je u socijalističkom razdoblju po istraživanjima sociologa jedan od poželjnih preduvjeta za društveni uspjeh bio vezan uz pripadnost određenoj političkoj opciji, slično ni u suvremenoj Hrvatskoj uspjeh nije određen samo osobnim zalaganjem i kvalifikacijama. O ovoj temi ne postoje sustavna istraživanja, no česti iskazi upravo o uspjehu 'podobnih', a ne sposobnih umanjuju i želje mladih za ulaganje truda u vlastito obrazovanje i rad te šanse čitave zemlje za bolje ekonomske pokazatelje, ističe Potočnik.