Samostalno kretanje po ulicama slijepim i slabovidnim osobama olakšavaju uređaji za zvučnu signalizaciju ugrađeni na semaforima.

 

Uređaji za zvučnu signalizaciju imaju prepoznatljiv zvuk specifičnih karakteristika. Glasnoća se podešava tako da je dovoljno glasno i u vrijeme najveće buke na prometnicama.

Uređaji su uglavnom uključeni non-stop 24 sata na dan, iznimno se podešava da se isključuju u noćnim satima. Ugradnja takvih uređaja je intervencija u javnom prostoru.

Pomažu slijepim i slabovidnim osobama u kretanju, ali istovremeno stvaraju buku građanima koji žive u neposrednoj blizini. Pritužbe na račun buke koju stvaraju uređaji za zvučnu signalizaciju rezultiraju optužbama za netoleranciju i uskraćivanjem prava na samostalno kretanje slijepim i slabovidnim osobama.

Nitko ne želi uskratiti pravo slijepim i slabovidnim osobama, ali mora se imati razumijevanja i za stanare koji svaki dan trpe buku od uređaja za zvučnu signalizaciju.

Razumijevanja za stanare od kojih mnogi imaju svoje zdravstvene i životne probleme, razumijevanje kojeg nije imalo niti Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja u svojem Pravilniku o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti (NN 78/2013).

Svakodnevni život u neposrednoj blizini uređaja za zvučnu signalizaciju je psihički izuzetno stresan i gotovo nepodnošljiv. Stanari su u svojim domovima praktički prisiljeni živjeti iza uvijek zatvorenih prozora, a ponekad ni to ne pomaže jer ima slučajeva gdje su uređaji postavljeni 3-4 metra od stanova i kuća.


Rješenje postoji

Istovremeno, najčešće je broj slijepih osoba, koje prođu pojedinim prijelazom, toliko mali, da ispada kako uređaji veliku većinu vremena ne služe nikome, a predstavljaju problem mnogima.

Da bi se se slijepim osobama omogućila pomoć u kretanju, a da se istovremeno ne ugrožava javni mir stanara u blizini raskrižja, u razvijenim se zemljama koristi sustav automatske daljinske aktivacije signala.

U tom sustavu, kada slijepa osoba opremljena malim radio odašiljačem, koji se može ugraditi i u štap, naiđe tj. približi se semaforu na cca 30m, signal se automatski aktivira, a kada se slijepa osoba udalji, ponovno se deaktivira. Na taj način slijepe osobe dobivaju potrebnu signalizaciju, a kako se isti korisiti u skladu sa stvarnim potrebama, tj. povremeno i kratkotrajno, to ne predstavlja nikakvu smetnju za obližnje stanare.

U sadašnjem sustavu, koji se koristi u Hrvatskoj, uređaji rade neprekidno, iako većinu vremena za to nema nikakve potrebe, a upravo je stalno, jednolično oglašavanje signala, ono što djeluje psihički izuzetno neugodno i stresno za ljude koji su tom zvuku izloženi po cijele dane.

Tko je krivac zašto se takvi uređaji ne ugrađuju u Hrvatskoj?
Možda lokalne vlasti koje nikad nemaju dovoljno sredstava? Možda Vlada Republike Hrvatske koja ni nakon višegodišnjeg kašnjenja nije dala prijedlog Nacionalne strategije i akcijskog plana za zaštite od buke premda je problem buke sve izraženiji?, pitaju se članovi udruge "Želim miran život".