Hrvatska u četvrtak, 15. siječnja, obilježava obljetnicu međunarodnog priznanja jer su na taj dan prije 23 godine hrvatsku neovisnost zajedno priznale tadašnje članice Europske unije (EU), a Njemačka, koja je uz Svetu Stolicu odigrala ključnu ulogu u tom procesu, istog je dana uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom.

 

Toga 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska postala međunarodno priznatom državom, Domovinski je rat bio u punom jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom JNA i srpskih pobunjenika. Na svoje međunarodno priznate granice Hrvatska je izašla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja šest godina kasnije.

Te večeri prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman poručio je naciji: "Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana".

Svojim je suradnicima pak rekao: "Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države".

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon njezinog proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Tog istog dana razdruživanje od SFRJ proglasila je i Slovenija, a već idućeg dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991. Prva je to učinila Litva (30. srpnja 1991.), a slijedile su je Ukrajina (11. prosinca), Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.

Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj.

Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država - Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), SAD-a (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije), te Kine (27. travnja).

Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda.