Najopasnija španjolska proslava, sveti Fermin, zamalo je tragično počela nakon što je u prva dva dana pod rogovima i kopitima bikova ozlijeđeno dvadesetak osoba u utrkama s razjarenim životinjama u uskoj kamenoj ulici u gradu Pamploni na sjeveru Španjolske.

No to je dio predstave u kojoj su mnogi spremni riskirati život.

Dok u 8 sati ujutro trči ulicom iz koje više nema kamo, Amerikanac Marshall Dietrich u paničnom strahu pogledava iza sebe. Crna životinja od pola tone u punom trku mu se približava.

Nije joj uspio pobjeći. Strahoviti udarac rogovima u leđa nesretnog je 27-godišnjaka odbacio na kameno tlo.

Deseci ljudi u deliriju nastavljaju trčati, preskačući nepomično tijelo. Jedan od njih u dresu je hrvatske nogometne reprezentacije. S malih uličnih balkona užasnuti gledatelji promatraju scenu.

Nakon 2 minute i 35 sekundi utrka je gotova, bikovi i trkači ulaze u arenu gdje publika gromoglasnim pljeskom pozdravlja hrabre ljude.

Iako kratka, za trkače je utrka kao vječnost. "Imao sam puno sreće", rekao je za Hinu Marshall kojem rog nije oštetio vitalne organe.

Nabijen adrenalinom nije niti osjetio bol, ali kada se pridigao i pokušao hodati zaboljela su ga leđa nakon čega mu je pružena pomoć.

Ovo mu je bila prva, ali i posljednja utrka u životu. "Neću ovo više ponoviti. Samo ću gledati", ističe.

I ostali u vidnoj euforiji poput kakvih zvijezda prepričavaju doživljaj okupljenim gledateljima. Medicinsko osoblje na kraju utrke im pregledava ozljede.

Najpoznatija španjolska fešta

Trčanje s bikovima najekstremniji je oblik proslave svetog Fermina, zaštitnika regije Navarre čiji je glavni grad Pamplona.

Nekada su istim gradskim ulicama pastiri vodili bikove u arenu u kojoj bi se održavala borba u kojoj uglavnom pobjeđuje toreador, a bik završi u klaonici.

S vremenom su građani počeli sudjelovati u vođenju bikova, tjerajući ih pritom novinama, a kada su im se pridružili stranci običaj je prerastao u najpoznatiju španjolsku feštu.

"Tradicija i adrenalin su razlozi zašto ljudi sudjeluju", kaže 22-godišnji Ruben Villacastin iz Pamplone. On je prvi put sudjelovao kada mu je bilo samo 16 godina, što je zabranjeno.

"Kada se skupi masa ljudi teško je ustvrditi tko je punoljetan, a tko nije", napominje i ističe kako se doživljaj teško može opisati riječima.

Iskušavaju ga svake godine deseci stranaca što ponekad završava tragično. Mladići poput Marshalla, uglavnom Britanci, Australci i Amerikanci piju čitavu noć, a izlazak im završava utrkom s bikovima koja počinje u osam sati ujutro. Posljednji smrtni slučaj zabilježen je 2009. godine.

Vidno alkoholizirane osobe policija odvodi sa starta, crvenom bojom označene linije na ulici, odakle masa počinje trčati nakon što nekoliko metara niže bikovi bivaju pušteni iz tora.

Dragocjene sobe s pogledom

U Pamploni se prije 90 godina nalazio američki pisac Ernest Hemingway, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. On, međutim, nikada nije sudjelovao u utrci iako je bio fasciniran njome.

S nekoliko prijatelja Amerikanaca i Engleza dolazio bi se ondje zabaviti. Kao pripadnici tzv. "izgubljene generacije", uglavnom dekadentnih ljudi koji su se dosađivali po pariškim salonima, odlučili su potražiti uzbuđenje u Pamploni.

U kavani "Cafe Iruna" gdje je Hemingway skupljao materijal za svoj roman "A sunce izlazi", nalazi se njegov spomenik, naslonjen na šank. Dvadesetak metara dalje je hotel "La Perla" (biser) na čijem je drugom katu boravio pisac.

Hotel najviše zarađuje večer uoči početka svetog Fermina, devet dana duge proslave. Cijena noćenja kreće se od 1000 do 2000 eura.

"Sobe s balkonima na ulicu u kojoj se trči s bikovima davno su rezervirane", kaže recepcionarka.

Male balkone, na koje stane tek nekoliko osoba, iznajmljuju i vlasnici obližnjih stanova. Večer uoči otvaranja fešte, na ulicama se osjeća uzbuđenje. Puni kafići tek su uvertira u ono što slijedi iduće jutro.

Prvi dan

Već oko 9 sati stanovnici Pamplone izlaze u bijelim majicama i hlačama, s crvenim rupcem zavezanim oko zapešća ruke. "Odjeća će kasnije završiti u smeću pa je dobro imati nešto staro", kaže María Palacín (29) dok otvara bocu sangrije, crnog voćnog vina sa šećerom. U kafićima ispod njezine zgrade okupljaju se prijatelji, a zatim svi isto obučeni kreću prema centru.

Grad postaje prenapučen pa mnogi posjetitelji bez smještaja spavaju po parkovima i livadama. Oko 10 sati ujutro neki teturaju iako fešta još nije ni počela. Rijeke ljudi slijevaju se prema glavnom trgu, premalom da ih sve primi.

Desetak minuta do podneva, na nesnosnoj vrućini, gomila urla: "San Fermin! San Fermin!". Na balkonu gradske vijećnice pripremljena je raketa za otvaranje proslave.

Tisuće, gledajući u balkon, odvezuju crvene marame sa zapešća, podižu ih u zrak i razvijaju iznad glava. Pokliči odjekuju trgom, crvenim od marama.

Nakon ispaljivanje rakete ispod vijećnice nastaje delirij. Vino pršti sa svih strana, zrakom lete plastične čaše pune piva, otvaraju se šampanjci.

Trg se potom polako prazni, a središnje mjesto preuzimaju deseci kafića u obližnjim ulicama. Oni će biti krcati idućih tjedan dana sve do završetka proslave.

"Iako su mnogi pijani ovdje nitko nije nasilan", napominje Leire Garrido (29), rođena u Pamploni.

Politika

Glavni grad dvojezične pokrajine Navarre za mnoge Baske je dio povijesne zemlje tog naroda. Kafići u središtu oblijepljeni su plakatima: "Sloboda političkim zatvorenicima".

Pripadnici separatističke grupe ETA, koji su godinama bombama nastojali ostvariti političke ciljeve, nalaze se u zatvorima.

Na lokalnim izborima krajem svibnja gradonačelnik je postao Joseba Asiron iz ljevičarske stranke EH Bildu koja teži odcjepljenju Baskije od Španjolske pa je na balkonu vijećnice u Pamploni službeno osvanula i baskijska zastava što je izazvalo polemike. Španjolski ministar unutarnjih poslova napomenuo je da su prekršeni zakon i povrijeđeni osjećaji dijela stanovnika. "Sveti Fermin uvijek služi za slanje političkih poruka", napominje Leire.

No uz feštu stanovnici na trenutak zaboravljaju tešku svakodnevicu, gospodarsku krizu i nezaposlenost. I policajci su dobro raspoloženi i jedva čekaju da im završi smjena pa da se pridruže ostalima.

Iako je konzumacija alkohola na javnim mjestima inače zabranjena, tijekom proslave vlada potpuna sloboda.

Utrka

Na proslavi prije 40 godina upoznali su se Rubenovi roditelji, pa ne čudi što se on kao 16-godišnji mladić odvažio na utrku s bikovima. "Za nas je ovo uvijek veliki dan", kaže njegov otac koji se nikada nije ohrabrio sudjelovati. "Meni je bilo dovoljno što sam na San Ferminu upoznao suprugu", dodaje.

Ona je, međutim, jednom trčala s bikovima svrstavši se među rijetke žene s afinitetom za takvu vrstu zabave. Sudjelovanje ženama dopušteno je od 1974. no i danas su prava rijetkost.

Noć odmiče, ali ulice se ne prazne. Mnogi se tek zagrijavaju za ono najspektakularnije - jutarnju utrku s bikovima. Oko šest sati ujutro prvi znatiželjnici se tiskaju uz drvenu ogradu uz koju će dva sata kasnije krenuti neizvjesna utrka.

Pred ulazom u veliku arenu stvara se gužva, a sretnici s kartama zauzimaju mjesta. Oni će svjedočiti utrčavanju bikova i trkača u arenu.

Amerikanac Marshall je iznenađen otkrićem da se neki lokalni stanovnici čitavu godinu pripremaju za utrku čime razvijaju vještinu trčanja tik uz bikove.

I dok njega nakon utrke okrvavljenog preuzima medicinska služba, ostala ekipa odlazi na tradicionalni doručak - "churros", španjolske uštipke s vrućom čokoladom.

Nakon doručka većina konačno ide na spavanje. "No samo na nekoliko sati. Popodne kreće sve iz početka", napominje Maria Palacin.

Malo dalje, počinje procesija svecu Ferminu. Mala djeca na ramenina roditelja sa zanimanjem promatraju divovske lutke-zabavljače kako plešu. Uz tradicionalne pjesme kamenom ulicom prolazi kip sveca.

Bio je prvi biskup Pamplone, a pogubljen je u Francuskoj gdje je širio kršćanstvo.

Danas, pak, širi turizam.