Period u kojem je Hrvatska dobila međunarodno priznanje prije točno 24 godine svakako je bio jedan od najburnijih u suvremenoj hrvatskoj povijesti.

Zoran Šangut, vukovarski branitelj i ravnatelja "Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar", tih  je siječanjskih dana 1992. bio zarobljen u logoru u srpskom gradu Nišu.

 

"Sudjelovao sam u obrani Vukovara na Trpinjskoj cesti od početka svibnja 1991. do okupacije grada 19. studenog iste godine, kada sam zarobljen s ostalim braniteljima. Prošao sam kroz srpske koncentracijske logore u Stajićevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici. Nakon mjesec i pol Stajićeva prebačen sam u Niš, u kojem sam proveo oko mjesec i pol dana koji su mi trajno ostali urezani u sjećanje, posebice po količini batina koje smo danonoćno dobivali. U Nišu sam zajedno s ostalim braniteljima dočekao i međunarodno priznanje, a posebno su nas 'počastili' kišom udaraca upravo zbog priznanja za koje smo čuli tek naknadno", rekao je Šangut za tportal prisjetivši se dana prepunih patnje, ali i ponosa.

"Kad god bi Hrvatska izvojevala neku sportsku ili pobjedu na vojnom polju, slijedila bi posebno okrutna tortura i danonoćno batinanje. Te noći su bile posebne. Tako je i bilo nakon međunarodnog priznanja. Taj dan i noć koja je uslijedila tukli su nas bez prestanka. Izvodili bi zarobljenike jednog po jednog iz sobe u hodnik i naredili nam da se okrenemo zidu, nakon čega je uslijedila dotad neviđena porcija batina i životinjsko iživljavanje. Hodnik je bio sav u krvi", mučna su Šangutova sjećanja na zločine za koje do danas nitko nije odgovarao.

"Nismo znali zbog kojeg smo razloga dobili poseban tretman. Tek kasnije nam je jedan musliman koji nas je čuvao prenio vijest da je Hrvatska međunarodno priznata. Unatoč svim batinama, osjećali smo ponos. Znali smo da sav naš put od Trpinjske ceste do logora nije bio uzaludan", prisjetio se Šangut besanih noći u niškom logoru.

Šanguta su priupitali i kako komentira današnju situaciju u Vukovaru, u kojem su još uvijek itekako vidljive podjele. Branitelj smatra da je ključ prema normalizaciji odnosa, suživota i pomirenja pronalazak i identificiranje svih poginulih i nestalih u Domovinskom ratu.

"Tek tada možemo očekivati smirivanje strasti i postupno zacjeljenje rana koje su još uvijek svježe. Naravno, istinu nećemo prešućivati. Pritom ne treba ništa forsirati, već pustiti da sve ide svojim prirodnim tokom", zaključuje Šangut.