Ništa se pozitivno u međuvremenu nije dogodilo, a potraga za detaljima koji bi ponudili pozitivan odgovor na dilemu „može li niže?" još uvijek nije polučila željeni rezultat. Jer gore, očito, još uvijek može

Kraj privremene zabrane short selling strategija na Wall Streetu doista nije mogao doći u gore vrijeme, učinivši toliko priželjkivani oporavak, kratkotrajni bounce-back ili barem privremeni prekid bjesomučne likvidacije jednako dalekim kao i prije nekoliko dana.

Ništa se pozitivno u međuvremenu nije dogodilo, a potraga za detaljima koji bi ponudili pozitivan odgovor na dilemu „može li niže?" još uvijek nije polučila željeni rezultat. Jer gore, očito, još uvijek može.

To na najbolji način pokazuju Morgan Stanley i Goldman Sachs, financijske institucije nad koje se nadvila prijetnja smanjena kreditnog rejtinga od strane agencije Moody's Investors Service. A to je, po svemu sudeći, bio najvažniji trigger jučerašnje rasprodaje, jer se još do nedavno činilo da bi transformacija dotičnog tandema mogla osigurati dostatne razine kapitala potrebnog za održavanje likvidnosti i donijeti toliko potreban predah u uvjetima nesmiljenog pritiska prodavatelja.

Međutim, novopečene komercijalne banke, koje sada imaju lakši pristup izvorima financiranja, prema mišljenju analitičara očito još nisu izašli iz opasne zone, a ta je spoznaja imala katastrofalan učinak na povjerenje ulagača. Što najbolje ilustrira podatak kako je tržišna kapitalizacija Morgan Stanleya samo tijekom jučerašnje trgovine umanjena za čak četvrtinu (na otprilike 16 milijardi dolara), isprovociravši novi val rasprodaje koji se poput epidemije širio tržištem, spustivši Dow Jones Industrial Average, po prvi puta od 2003. godine, ispod razine od 9.000 bodova.

Panika se jutros lako prenijela i na Aziju, a potom i na europska tržišta kapitala, nanijevši velike gubitke u prvom redu dionicama financijskih institucija, koje i dalje podnose najveći teret globalne krize, dok investitori masovno povlače kapital, seleći ga u nominalno sigurnije segmente, poput obveznica ili zlata.

Pritom šutnja američkog ministarstva financija, kojemu je Kongres na kraju ispunio želju i potpisao ček na 700 milijardi dolara, djeluje doista pogubno, jer je pesimizam investitora i dalje ponajviše koncentriran na izdanja financijskog sektora. A upravo je njih ministar Henry Paulson imao na umu govoreći o sistemskom riziku, pa još više čudi izostanak konkretnih poteza koji bi barem otupili oštricu prodavatelja.

Naravno, sve navedeno itekako ima utjecaja i na izvedbu hrvatskih dionica, zbog čega većina aktera na tržištu, sakupljena na konferenciji Zagrebačke burze, tek nemoćno sliježe ramenima. I u najboljem slučaju (jer pesimizma ionako ima u ogromnim količinama) nudi bizarna iskustva, koja na najbolji način ilustriraju užas i svu težinu krize. Kombinacija neizvjesnosti i panike, u kojoj je uistinu teško utvrditi „što je bilo prije", još je uvijek iznimno potentan koktel, zbog kojega je danas posve iluzorno očekivati kratkotrajan predah.