U Hrvatskoj nam se nije isplatilo graditi. U Norveškoj je to znatno jeftinije, poglavito kad je riječ o karbonskom plovilu, kaže Ivica Tomić

Sredinom proljeća iduće godine u Hrvatsku će doploviti najveći karbonski putnički katamaran na svijetu. Stoga je i razumljivo da Ivici i Luki Tomiću osmijeh ne silazi s lica, piše slobodnadalmacija.hr

Otac i sin iz stare jeseničke brodarske familije u petak navečer vratili su se iz Norveške, da bi u subotu ujutro dočekali novinare SD u trlišu na svom 21 godinu starom brodu “Krilo”. Njihov posao stoljeća je pri kraju. Dok “Krilo” šminkaju i pripremaju za iduću turističku sezonu, u norveškom brodogradilištu “Brodrene Aa” za njih se gradi luksuzan katamaran s kojim će i prije Hrvatske ući u Europsku uniju. Najvjerojatnije će ga nazvati “Krilo Karbo” te ga pridružiti već spomenutom “Krilu” i osam godina starom dvotrupcu “Krilo Jet” kojim održavaju morsku prugu od Splita preko Hvara i Prigradice do Korčule.

No, ljubiteljima “sedme kore” to su već poznati podaci. Manje je, međutim, znano zbog čega su se Tomići po prinovu u floti otisnuli put nama daleke i, uvriježeno je mišljenje, skupe Skandinavije. I to iz zemlje koja obiluje škverovima u kojima u posljednje vrijeme uglavnom caruje besposlica. - Kratko i jasno, u Hrvatskoj nam se nije isplatilo graditi. U Norveškoj je to znatno jeftinije, poglavito kad je riječ o karbonskom plovilu. Istina, mi smo učinili sve da ostanemo u našoj zemlji, ali to jednostavno nije bilo moguće - kaže Ivica Tomić, započinjući zapravo priču koja bi, samo da je neka druga država u pitanju, graničila s ludošću.

No, u Hrvatskoj je sve moguće, pa i ovo što se dogodilo Tomićima. Vlast koja bi škverove, zbog manjka posla i pameti, najradije pretvorila u šoping-centre, a škverane u skladištare, brodonaručitelje tjera u inozemstvo. - A što da vam kažem, imena hrvatskih banaka koje su nas odbile kreditirati neću ni spominjati. Nismo im tada bili zanimljivi, a sada nas zovu i pitaju mogu li se ikako uključiti u projekt. A tek škverovi, pa ja ne znam koji bi to naš škver bio u stanju napraviti ovakav brod, ali ne zato što nam fali znanja, nego volje - i danas je ogorčen Ivica Tomić strahujući, kako kaže, da državi koja na ovakav način dopušta odljev novca nema pomoći. U Norveškoj su Tomići 7,5 milijuna eura kredita dobili za manje od mjesec dana. Rok otplate je deset godina, a kamata - 3,13 posto. Fiksno! Nepromjenjivo!

- Kod nas je to nemoguće dobiti, u najboljem slučaju imali biste promjenjivu kamatu veću od pet posto, a procedura bi trajala mjesecima. Norvežani pak i te kako brinu o stimuliranju svoga gospodarstva i izvoza. Nije njima ni na kraj pameti pokrivati gubitke škverova, nego ih na ovaj način potiču da budu konkurentni na tržištu - tvrdi Tomić senior, dodajući kako su banke u Hrvatskoj ipak manji problem (“s njima bismo se još nekako i dogovorili”) od tromih i nefleksibilnih škverova.

Ova jesenička obitelj, brodarstvom se bavi duže od “Jadrolinije”, u njihovu je vlasništvu bio i legendarni jedrenjak “Otac Luka” koji su 1989. godine dali izgraditi u - Apatinu. Već su tada, na neki način, bili avangarda. - Netko bi možda za 7,5 milijuna eura kupio sedam brodova. Kupio, pa ih gledao. A mi smo se odlučili za dvotrupac koji je zbog izradbenog materijala i oblika trupa te propulzije toliko ekonomičan da ćemo samo na uštedi goriva u odnosu na sadašnju potrošnju moći vraćati rate kredita. Uz to, kad uđemo u Europsku uniju bit ćemo spremni za doček strane konkurencije, štoviše, i mi ćemo se, ako to budemo željeli, s ovim brodom moći natjecati za linije u drugim zemljama - govori Luka Tomić, otkrivajući kako su već dobili (i, za sada, odbili) ponudu iz Norveške da nakon isporuke ovaj jedinstveni katamaran ostave u toj zemlji.

- Način poslovanja u Norveškoj mora nam biti primjer. Nismo išli u Kinu graditi brod kako bismo prošli jeftinije. Htjeli smo dobiti najbolji i najisplativiji proizvod, učinili smo sve da taj novac ostane u Hrvatskoj, ali smo doslovno bili otjerani. Da sam ministar u vladi možda bih i dobio kredit, kao što neki dobivaju, ali ovako nam nije bilo druge nego otići tamo gdje su nas dočekali raširenih ruku i gdje ćemo, prvom prilikom, opet otići - zaključuje Ivica Tomić dok mu se smiješak, pri samom pomisli na Norvešku, vraća na lice.

SD/eZd