Prerađivačka industrija s 30 posto udjela u BDP-u osamdesetih godina prošlog stoljeća spala je na sadašnjih oko 13 posto udjela, piše Zoran Aralica, viši znanstveni suradnik na Ekonomskom institutu, Zagreb

Iz današnje perspektive gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je 80-ih godina prošlog stoljeća prerađivačka industrija u Hrvatskoj, sa 700.000 zaposlenih, imala 30 pa i više posto udjela u tadašnjem republičkom BDP-u.

Znamo li da je udjel prerađivačke industrije u 2010. godini u BDP-u bio 13,6 posto, kao i da je prerađivačka industrija istodobno imala 219.900 zaposlenih, govorimo o zemlji koja je proživjela jednu od najsnažnijih deindustrijalizacija u svjetskim razmjerima. Zbog navedenog, upravljanje postupcima koji bi trebali vratiti reputaciju industrijskoj proizvodnji prvoklasan su društveni izazov.

U kontekstu agende EU 2020, industrijska proizvodnja danas mora biti dio pametnoga gospodarskog rasta te mora biti i održiva sa stajališta upotrebe resursa, kao što mora biti i uključiva. Odnosno, mora biti odgovorna prema različitim skupinama pojedinaca tako da ih uključuje u postupak formalne i neformalne suradnje. Suradnja poduzeća i civilnog društva unutar koncepta društveno odgovornog poslovanja primjer je takve prakse.

NEDOVOLJNA I POVRŠNA RASPRAVA

Kad je riječ o samoj raspravi o industrijskoj strategiji u nas, može se reći da je dosad bila nedovoljna i površna. Malo je komentara u javnosti uopće analiziralo bilo kakvu kompleksnost ove strategije. Pri tome se misli da je riječ o dokumentu koji mora proizlaziti iz nacionalne razvojne strategije, koja bi trebala definirati i javno proklamirati ciljeve, prioritete nacionalne ekonomije. Nažalost, u tome je velika manjkavost i ovog dokumenta i sličnih strategija.

U svim tim dokumentima aktivnosti prethode ciljevima koje bi trebala odrediti nacionalna razvojna strategija. Osim toga, za postizanje konzistentnosti nacionalnih strategija potrebna su dva dodatna elementa: postojanje sustava usmjerenog promicanju novih i dodanih vrijednosti, kao i razumijevanje društveno-ekonomskih determinanti koje su dovele Hrvatsku u stanje visoke razine deindustrijalizacije.

To znači da društveno tržišno djelovanje u kojem nema sustava usmjerenog stvaranju novih i dodanih vrijednosti, kao i ono pod djelovanjem determinanti koje osnažuju postupak deindustrijalizacije, umanjuje važnost inovativnosti i inventivnosti u tom kontekstu. Naime, u nedovoljnoj se mjeri pojavljuju učinci kreativne destrukcije, odnosno nedostaju nove tržišno-društvene strukture koje su rezultat jačanja proizvodnje.

One bi u ovom trenutku trebale biti nositelj 'pozitivnih promjena' u zemlji. Trenutno u nas kapital nastaje uglavnom rentom. Pri tome su unutar nacionalne privrede dominantne aktivnosti poduzeća uslužnog sektora nižeg intenziteta upotrebe znanja. To sve dodatno osnažuje proces deindustrijalizacije te slabi moguće djelovanje ove strategije.

USPJEH OVISI O METODOLOŠKOJ KVALITETI

Za ciljeve strategije određeno je repozicioniranje identificiranih strateških djelatnosti na globalnom lancu vrijednosti prema razvoju aktivnosti koje stvaraju dodanu vrijednost. Repozicioniranje strateških djelatnosti zahtijeva procjenu relevantnosti odabranih industrija u svjetskim razmjerima.

Zato su u industrijskoj strategiji nužne usporedne vrijednosti produktivnosti faktora rada i kapitala hrvatskih industrija u odnosu na industrije vanjskotrgovinskih partnera jer se na taj način može doći do usporednih vrijednosti o ukupnoj produktivnosti, kao i do vrijednosti o tehnološkoj produktivnosti. Na taj je način moguće procijeniti međunarodnu relevantnost izabranih djelatnosti, što je ključni nedostatak ove strategije.

Konačno, uspjeh bilo koje strategije ovisi o metodološkoj kvaliteti samog dokumenta, razumijevanju društveno-ekonomskih determinanti i njihovog djelovanja na predmet analize (u ovom je slučaju riječ o djelovanju na industriju), kao i o mogućnosti nositelja politike da uspostave sustavni okvir.

U kontekstu industrijske proizvodnje to je postojanje logičke poveznice između rada i produktivnosti u cilju stvaranja novih i dodanih vrijednosti. U suprotnom, kao što je navedeno u ovom prikazu na primjeru deindustrijalizacije, postoji potencijal širenja negativnih posljedica. Naime, u Hrvatskoj je deindustrijalizacija u ovom trenutku uvod u sekularnu (društvenu) stagnaciju.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju lipanjskog izdanja magazina Banka.