U strateškim politikama koje se očekuju od nove vlade i ona je o pozicioniranju Hrvatske na energetskoj karti Europe. Dok konkretni planovi za primjerice LNG terminal tek trebaju stići, na prilike koje se otvaraju u sklopu buduće Energetske unije redovno ukazuju naši eurozastupnici Jozo Radoš i Davor Škrlec.

 

Od 2009. i donošenja Strategije energetskog razvoja do 2020. godine, Hrvatska u njenoj realizaciji nije daleko odmakla. Potencijal je tu, kao i projekti, primarno spomenuti LNG terminal na Krku, Jadransko-jonski plinovod. EP prošli je mjesec donio savjetodavnu rezoluciju o zajedničkim energetskim i klimatskim ciljevima te projektima od zajedničkog interesa. Precizira se financijska korist buduće Energetske unije. Dodatnih 40 milijardi eura do 2030. od povezivanja infrastrukture. Dok se Unija kreće ka zajedničkom energetskom tržištu i odmiče od fosilnih izvora, Davor Škrlec upozorava, Hrvatska riskira izgubiti lidersku šansu u regiji ako ozbiljno ne prione poslu.

‘‘Ako to ne napravimo u idućih godinu dana, i partneri i investitori će otići iz Hrvatske bez obzira što je to projekt na popisu zajedničkih prioriteta EU. Vrlo brzo će se naći alternativa isto u regiji, koja će ponuditi realizaciju toga u iduće dvije ili tri godine. Vjerujte da se u okruženju samo čeka da Hrvatska izgubi u LNG-u. Talijani su dobili okolišnu dozvolu za LNG terminal u Trstu. Također, imaju mogućnost da ga sagrade i u Raveni. Ljudi su realni. Bit će malo duži plinovodi, zaobići će Hrvatsku, ali tko vam je kriv‘‘, govori Škrlec.

Nakon izbora dosad se LNG-a u vrhu strateških projekata spomenuo tek budući premijer. Projekti od zajedničkog europskog interesa poput LNG-a, mogu povući i sredstva u okviru Instrumenta za povezivanje Europe (CEF) s ciljem brže provedbe. Osigurano je nešto više od 5,5 milijardi eura u razdoblju do 2020. godine. Vrijeme je novac, a otezanje luksuz koji si Hrvatska, kao ni investitori ne može dozvoliti, napominje Škrlec. EU je svjesna težine veće energetske neovisnosti.

‘‘Navodi se da je to vrlo stabilna energija, ne ovisi o zraku, vjetru, ni suncu. Zaključno se kaže da će se ta energija, dakle zemlje koje to žele, financirati iz europskih mehanizama i instrumenata. Dakle, to je posljedica toga da ciljevi udjela obnovljivih izvora nisu postignuti, a emisije CO2 i globalno zagrijavanje postaje veliki problem, Naravno, to su sad nove generacije centrala koje bi trebale biti puno sigurnije nego prije, nove tehnologije. Ali to je svakako jedan novi naglasak u energetskoj politici EU‘‘, kaže Radoš. Za razliku od primjerice Danske, Francuska sa svojih 60-ak nuklearki razumljivo sklona novoj orjentaciji EU. Kako će se tu postaviti Hrvatska, ovisi o specifičnoj situaciji, zaključuje Radoš.

‘‘Hrvatska ima dobar dio vlastitih izvora. Udio obnovljivih je vrlo mali, ali ako se računa hidroenergija je prilično velik. Uvijek ima velika ovisnost. A kakva će biti politička odluka, naravno nije jednostavno predvidjeti‘‘, kaže. A ta je odluka u rukama buduće vlade.