Iza Lare Černicki i Staše Forenbahera tisuće su kilometra cesta, kamenjara, prašnjavih puteva te četiri knjige koje pomažu drugima da se otisnu na put. Oni su u prvom redu znatiželjni istraživači, a onda i razigrani prenositelji saznanja o hrvatskoj kulturnoj, povijesnoj i prirodnoj baštini.

Diplomirana polonistica i rusistica koja se bavi publicistikom te inženjer građevinarstva i antropološki arheolog već više od desetljeća skupa su u velikom projektu koji je spojio njihova znanja i strast prema boravku u prirodi.

Zapažanja iz šetnji i biciklističkih vožnji Lara Černicki i Stašo Forenbaher pretočili su u pet knjiga koje su zajedno napisali – Drvene crkve između Save i Kupe, Starim cestama do mora, Starim cestama preko Velebita, Kratke šetnje u prošlost i Kvarnerski otoci pješice i biciklom.

Hrvatski istraživači možda neće doći do velikih otkrića kao Kolumbo, da Gama i Magellan, ali vraćaju dio zaboravljene prošlosti u sadašnjost kročeći putevima kojima dugo nitko nije stupio i pišući o tome. Time zaboravljene puteve stavljaju na radar ljudi koji se i sami vole zaputiti u male privatne ekspedicije.

“Oboje volimo prirodu, oduvijek, od malih nogu išli smo u prirodu s roditeljima, volimo boraviti vani na otvorenom. Naše šetnje i vožnje biciklom uglavnom su lagane, ležerne, s puno stajanja, puno gledanja, promatranja, razmatranja, fotografiranja i uživanja. Boravak u prirodi za nas je hrana bez koje se ne može živjeti”, kaže za Forbes Hrvatska Černicki uoči predavanja o svojoj posljednjoj knjizi o kvarnerskim otocima u Centru za kulturu Trešnjevka.

Kvarnerska tura i one koje su joj prethodile

Kvarnerska tura posljednja je u nizu u koju su se upustili, a u sklopu nje pješice i biciklom obišli su Krk, Prvić, Cres, Rab, Lošinj, Ilovik, Sveti Petar, Susak i Unije. Obilazak je trajao dvije godine. Kad god su ulovili slobodnog vremena, obilazili su uvale, prelazili šumske drumove, kamenite visoravni i uživali u prizorima ovaca, pastirskih zaselaka, ruševnih crkvi i vidika koje su za sobom ostavili prastanovnici otoka. Sve su to smjestili u tristotinjak stranica knjige Kvarnerski otoci pješice i biciklom koju su izdali prije dvije godine.

Kako su se uopće našli na tom putu i u tim pričama? Černicki pojašnjava kako su njihove generacije na more putovale sporo i ležerno starim cestama jer autocesta tada još nije bilo. Osim što mnoge za Lujzijanu, Jozefinu, Karolinu i Rudolfinu vežu lijepe uspomene, te su povijesne ceste vrijedan dio hrvatske baštine.

Otisnuvši se ponovno na te ceste i napisavši knjige Starim cestama do mora i Starim cestama preko Velebita, bilo je logično čitatelje povesti i preko mora do kvarnerskih otoka i o njima napisati knjigu, ističe.

Knjige o cestama nisu njihovi prvijenci, tako da im je realizacija ideje da o putevima koje su u slobodno vrijeme otkrivali napišu knjigu nije bila strana. “Pišemo već dugo, ja svoje znanstvene studije, a Lara različite članke za popularne časopise, a napisala je i jednu knjižicu o divljem cvijeću što raste po zagrebačkim ulicama”, uključuje se Forenbaher, autor knjige Spila Nakovana koju je napisao s Timothyjem Kaiserom, te nekoliko znanstvenih knjiga s područja arheologije.

-Kod mene ljubav prema prirodi traje od dječačkih dana kada me je tata počeo voditi sa sobom u brda. Ili možda još od ranije, kada mi je pripovijedao o svojim uzbudljivim i romantičnim doživljajima na Velebitu. Poslije sam nastavio odlaziti u prirodu sa svojim vršnjacima, a ciljevi tih odlazaka pomalo su se mijenjali od osvajanja vrhova i zavlačenja u špilje do uživanja u bogatstvu i spokoju koje pruža neiskvaren krajolik kaže Stašo Forenbaher.

Ispričao je i kako je ideja za knjigu o šetnjama i biciklističkim vožnjama nastala: “Vikende smo uglavnom provodili na izletima, u brdima ili na biciklu. Znali smo neke zanimljive priče o starim cestama koje su postale vrlo zgodne za bicikliranje otkako su sagrađene autoceste. Počeli smo ih sustavnije obilaziti i nakon nekog vremena smo zaključili da bi bilo dobro spojiti ugodno s korisnim i o tome napisati knjigu.

Nakon uspjeha prve knjige o Gorskom kotaru uslijedila je druga o velebitskim cestama, pa treća o kratkim šetnjama u prošlost širom Hrvatske i napokon četvrta o kvarnerskim otocima. Od samog početka imali smo podršku našeg prijatelja Željka Žaraka i njegove izdavačke kuće Libricon koja je objavila sve četiri spomenute knjige.”

Od četiri velika otoka i manjih otočića Kvarnera koje su obišli, Černicki izdvaja otok koji ju je posebno očarao, riječ je o Prviću. “Često smo ga gledali s Krka i zamišljali kako bi bilo šetati po njemu. Izgleda pomalo nestvarno. Čitav otok je jedan golemi pašnjak podijeljen kilometarskim suhozidovima na četiri podjednaka dijela koji pripadaju različitim zajednicama krčkih stočara.

Na njemu već stoljećima ne živi nitko osim podivljalih ovaca i bjeloglavih supova. Sav je obrastao u kovilje, travu koja krajem ljeta vijori na vjetru kao vilina kosa. Na njemu možete doživjeti osjećaj prostranstva, samoće i divljine.”

Forenbaher, pak, kaže kako su mu sve rute drage jer je svaka osebujna na svoj način, zato su ih, naglašava, i stavili u knjigu. “Pročitajte, prošećite, otkrijte sami svoju najdražu rutu”, poziva.

Povratak na ceste

Vrijedni autori sada su se vratili na ceste. Obje knjige o starim cestama su rasprodane i za tisak se pripremaju nova izdanja. Budući da su se na cestama i uz njih dogodile brojne promjene, sada su posvećeni tome da ih zabilježe i ažuriraju svoje zapise.

“Neke od zanimljivosti koje smo opisali izmijenjene su ili ih više nema, neke druge su se pojavile, a u međuvremenu smo otkrili i neke nove detalje koji zaslužuju da budu spomenuti”, kaže Forenbaher.

Černicki se nadovezuje tvrdeći kako je to velik posao jer sve treba sustavno obići i provjeriti. “Kada to završimo, vjerojatno ćemo se početi zabavljati novom knjigom. Još nismo do kraja odlučili koja će to biti, ali ideja imamo”, dodala je.

Dosad su se već uhodali u pisanju knjiga. Jednom kad su ukoričene i prepune predivnih fotografija, sve to izgleda kao čista uživancija, no iza toga krije se zahtjevan posao.

“Puno je posla prije odlaska na teren, kao i za vrijeme pisanja. Među nama postoji određena podjela poslova, ali nije baš jako kruta. Ja prikupljam podatke iz literature i s interneta i pišem prvu verziju teksta.

Stašo je zadužen za odgonetanje trasa, izmišljanje ruta, kartografiju i GPX tragove. Oboje fotografiramo i oboje puno puta prolazimo kroz tekst sve dok nismo zadovoljni s njim.

Na kraju zajedno radimo na konačnom oblikovanju knjige, a to je prilično komplicirano jer glavni tekst prate stotine fotografija i mnoštvo kratkih tekstova s dodatnim zanimljivostima i informacijama”, ispričala je autorica knjige Samoniklo cvijeće Grada Zagreba.

Stoga što žele biti temeljiti ne zadaju si rokove i ne žure. Ipak, zdrava doza stresa i nemira je prisutna, otkriva Forenbaher: “Ponekad vodimo žučne rasprave oko naizgled nebitnih detalja. Tada često znaju frcati varnice, ali zato je konačni proizvod bolji.”

Gužve na izletištima

Po struci inženjer građevinarstva i antropološki arheolog Forenbaher je od lani u mirovini, a Černicki je slobodnjak, što im omogućuje da još više vremena provode na izletima.

“Sada su nam glavni ograničavajući faktori lijepo vrijeme i povremene neizbježne obaveze u Zagrebu – koje obično padnu upravo na dan kada je vrijeme najljepše”, mršti se novoumirovljeni istraživač.

Černicki ističe kako su sretni što im slobodno vrijeme više nije vezano za vikende. Iako su u pokretu, svakodnevni poslovi koji se vrte oko pisanja novih i uređivanja starih tekstova te pripremu i planiranje novih istraživanja drže ih prikovane za računalo. No, vole to sjedenje zamijeniti i vožnjom biciklom po gradu i druženjem s prijateljima.

S druge strane, sve više ljudi boravi u prirodi. Pitamo ih primjećuju li to po prodaji svojih knjiga i broju ljudi koje susreću. Forenbaher ponavlja kako im prodaja knjiga poprilično dobro ide, ali kako ipak nisu oni zaslužni za sve veći interes ljudi za odlaske u prirodu. U nekoj manjoj mjeri možda i jesu, kaže, jer povremeno im se porukama jave čitatelji s terena.

“Primijetili smo da sve više ljudi boravi u prirodi. Mislim da je interes za aktivnostima u prirodi porastao u doba korone kada su druge zabave ljudima bile uskraćene. Očito je to mnogima ostala dobra navika, osobito nakon zabrane rada trgovina nedjeljom.

No, za sve brojnije izletnike premalo je planinarskih domova i parkirališta na počecima staza, pa nedjeljom na poznatijim izletištima zna vladati neopisiva gužva”, priča Černicki.

Na nedostatak planinarske infrastrukture u razgovoru za Forbes upozorila je i Ivana Bara, menadžerica Belupa koja u slobodno vrijeme radi kao vodič za Hrvatsko planinarsko društvo Runolist.

Mjesta koje bi svaki stanovnik Hrvatske trebao vidjeti

Nakon toliko tisuća kilometara cestama, kamenjarom i prašnjavim putevima, molimo ove simpatične istraživače da našim čitateljima preporuče mjesta koja bi po njihovom mišljenju svaki stanovnik Hrvatske trebao vidjeti.

“Nešto slično učinili smo u našoj knjizi Kratke šetnje u prošlost. U njoj smo opisali 25 prijedloga za izlete do raznolikih tragova prošlosti smještenih u privlačnom krajoliku širom Hrvatske, od Slavonije do Zagorja, preko Like i Gorskog kotara, do Istre, jadranske obale i otoka.

Ta je knjiga zapravo lista naših nacionalnih favorita – naš prvi izbor. No, mogli bismo lako nabrojati još tri puta toliko zanimljivih odredišta”, ustvrdio je Forenbaher.

Fotografije koje su uslikali putem i objavili u svojim knjigama, a dio njih ustupili i Forbesu Hrvatska za potrebe ovoga članka, pozivaju na otkrivanje očaravajućih pejzaža. I zaista, vjerujemo kako je vrlo zahtjevno izdvojiti samo desetak mjesta koja morate vidjeti. No, Černicki se odvažila dati svoju top 10 listu na koju bi, uvjereni smo, sigurno imala još mnogo toga za dodati.

Lista preporuka Lare Černicki

velebitska mirila smještena visoko na osamljenim mjestima,
Vela i Mala luka na otoku Krku,
bračke pustinje na južnoj obali otoka,
Risnjak u Gorskom kotaru,
stari putevi usječeni u stijene nad Vinodolskom dolinom,
otok Prvić,
vrelo Cetine i crkva svetog Spasa,
liburnsko-rimski grad Aserija kod Benkovca,
kanjon Bijelog potoka kod Karina nakon kiše,
Dvigrad u Istri.