Njegovo ime postalo je više od potpisa na odjavnoj roli, a slogan Odabrao Đelo Hadžiselimović, kojim su završavale odjavne špice dokumentarnih emisija koje je on odabrao, postao je fraza i jamac kvalitete općenito.

Simbol pop kulture - Đelo Hadžiselimović poznati i priznati hrvatski novinar i urednik gostovao je u podcastu Skeep or Beep bavo! radija kod Tatjane Jurić. 

Njegovo ime postalo je više od potpisa na odjavnoj roli, a slogan Odabrao Đelo Hadžiselimović, kojim su završavale odjavne špice dokumentarnih emisija koje je on odabrao, postao je fraza i jamac kvalitete općenito. 

Tatjani je otkrio kako mu izgleda život u mirovini, što misli o gradskim vlastima, hrvatskom pravosuđu i još mnogo toga…

Krilatica Odabrao Đelo Hadžiselimović  u Hrvatskoj je postala jamac kvalitete, a Đeli je obilježila karijeru. Kako se postaje onaj koji odabire? - upitala je Tatjana Jurić.

Ima jedna anegdota o engleskom vrtlaru kojega su pitali kako je ta engleska trava tako posebna i uspješna, a on je rekao – vrlo jednostavno, posadite i onda je 400 godina šišate. Otprilike – morate se nečime dugo baviti da biste onda mogli biti taj koji može reći – je, to je to. Kada poznajete ukus svoje publike, ako znate kome se obraćate i ako dovoljno dugo radite, a iza sebe imate dobre mentore onda bez problema možete to raditi. Ja sam radio 7 godina prije nego su me pustili da krenem samostalno raditi, a vidim danas da ljudi relativno brzo skaču i ne snađu se. Dobro su nas tesali i tek kada su oni ocijenili da si spreman su nas pustili same.

Od njegovih početaka do danas, malo je toga ostalo isto.

Kada sam počeo raditi na televiziji još je bila crno-bijela, utorkom se nije emitirao program, bio je slobodan dan, nekih 1960-ih. U međuvremenu su se stvari promijenile. Osim toga bojim se da ljudi danas nekritički gledaju televiziju… Ja sam u tih 41 godinu rada na televiziji radio sve kvizove, Jadranske susrete, bio urednik i prvog i drugog programa HRT-a, bio urednik zabavnog programa, stranog, a sve po čemu me se sjećaju su dokumentarci. Na početku sam se čak pojavljivao na televiziji dok sam radio Nedjeljno popodne sa Sašom Zalepuginom…međutim vrlo brzo sam odlučio da ću biti iza kamere. Imao sam fantastičan status – ja sam bio jedan od najpoznatijih anonimaca u RH, svi su znali za mene, a nitko me nije znao i imao sam privatnost kakvu sam mogao poželjeti, nije bilo povlačenja za rukav.

Bila su to druga vremena, a nije baš niti bilo izbora, prisjetio se. Bi li nešto promijenili da možete? -pitala je Tatjana.

Ma ne bih ništa, ja kada sam radio je postojao samo HRT i nisam mogao promijeniti, možda bih u ovoj situaciji otišao u neku drugu kuću i probao neki drugi posao, ali tada si mogao biti na HTV-u i ako nisi mogao biti tamo nisi imao kuda otići. Danas je to puno jednostavnije…

Bila je smiješna situacija da je Nedjeljno popodne bilo ukinuto zato što je Saša Zalepugin postao prepopularan, ali to je bilo takvo vrijeme, nemoj se previše isticati...danas je to više u politici…

A politiku Đelo cijeli život uspješno izbjegava…

Pratim gradsku politiku i želim im sve najbolje, pustite ljude da rade, nešto će se i napraviti. Ja hoću da je grad lijep, čist uredan, uopće me ne zanima tko je na vlasti. Ne volim skrivanje, nego poštujem da se lupi šakom o stol, reci - hoću tako, to je Bandić radio i to mu priznajem!    

Otkrio je da ne podržava štrajk u pravosuđu i dalje se suzdržao od komentara.

Politiku držim dalje od sebe, pogotovo kada je pravosuđe u pitanju, ja ne smijem javno niti reći što mislim o njima. Kada bih ja rekao što ja mislim o našem pravosuđu ja bih kazneno mogao odgovarati, zato neću ništa reći.

Gradski dečko, odrastao u centru Zagreba, zaljubio se u selo i poljoprivredu i sve više gravitira prema moru.

Uzgajam paprike, rajčice, sadim masline, lovim ribu… Mnogi koji su iz grada otišli su postali seljaci, a mnogi koji su došli u grad su ostali seljačine, velika je razlika…Ne fali mi Zagreb, zimi sam tu, dok krenu šparoge idem dole...

U bogatoj karijeri putovao je po svijetu i družio se sa svjetskim facama.

Onim starijim Ronaldom, baš sam se družio s Juliom Iglesiasom, proveli smo nekoliko dana u njegovom društvu, jer smo ga snimali '91 kada je trebao doći u Zagreb, na kraju od svega nije bilo ništa, jer je buknuo rat, ali smo se mi lijepo družili. Jedan jako fini gospodin, a teme su bile – žene i vina uglavnom…

U mirovini, kaže, uživa.

Mirovina vam je praznik svakog dana. Ne trebate čekati vikend, mogu putovati utorkom, srijedom, ne moram po gužvama, ne morate ići na posao nego se posvetiti onome što volite, prijateljima, vrtu, da nešto radite, loviti ribu, to je predivno…samo daj Bože zdravlja da može čovjek što duže uživati u njoj.

Iako zadovoljan, svjestan je da svi umirovljenici baš i nisu i to s razlogom.

Prije 9 godina kada sam otišao u mirovinu meni je na račune i režije odlazila jedna trećina mirovine, a danas dvije trećine. Može se živjeti, ali moglo bi se i bolje. 

S obzirom na to da sam prije devet godina otišao u mirovinu, iznenadio sam se i jako me veseli da me se ljudi uopće još sjećaju kao i što sam radio. To me jako veseli i jako sam ponosan, očito što sam radio posao koji je ostavio nekog efekta.