Dolazak Spotifya i drugih poznatih glazbenih servisa u Hrvatskoj povijesni su dani, ali njima su prethodile godine i godine pravnih pregovora sa samim servisima, kao i domaćih udruga koja štite prava svih sudionika. Upravo u tim pregovorima možemo pronaći lekcije za medijsku industriju koja trenutno vodi pregovore s Big Techom

Hrvatsko novinarstvo trenutno se bori za bolja prava novinara, fotonovinara i izdavača, što između ostalog znači i naknade od Big Techa koji redovito koristi novinarske i fotonovinarske radove. Dok ti pregovori traju, podsjećamo kako smo imali sličnu situaciju u glazbenoj industriji.

Poznati glazbeni servisi kao što su Spotify i Apple Music nisu brzo i lako došli u Hrvatsku. Sve do 2020. godine imali smo Deezer, Google Play Music i druge manje poznate glazbene servise, ali dobar dio Hrvatske nestrpljivo je čekao Spotify i Apple Music. Sada imamo pregršt glazbenih servisa, ali sigurno i pregršt lekcija koje bi medijska industrija mogla naučiti iz pregovora s njima. Jer, kada govorimo o glazbenoj i medijskoj industriji, možemo pronaći sličnosti. Mediji imaju izdavače, a glazbenici diskografe. Obje strane imaju autore, ali mediji barem nemaju izvođače – što je komplikacija manje!

Ove odnose možemo gledati i kroz prizmu udruga koje vode kolektivne pregovore s Big Techom i glazbenim servisima:

Udruga nakladnika informativnih publikacija (UNIP) je ekvivalent Udruzi za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih prava (ZAPRAF);
Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) je ekvivalent Stručnoj službi zaštite autorskih muzičkih prava (ZAMP);
No, medijska industrija nema ekvivalent Hrvatskoj udruzi za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP).

Stoga ćemo duboko zaroniti u cijeli proces nositelja autorskog prava u glazbenoj industriji pregovara s velikim platformama, kako se računaju naknade i tko je sve nezadovoljan trenutnim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima, a sugovornici s kojima o tome pričamo su Maja Vidmar Klarić, direktorica ZAPRAF-a;  Mario Kapetanić, voditelj pravne službe u HUZIP-u i Nenad Marčec, glavni direktor ZAMP-a.

Ne postoji razlog zašto je Spotifyu toliko dugo trebalo da dođe u Hrvatsku… ili postoji?

Dolazak Spotifya i ostalih najvećih glazbenih streaming servisa u Hrvatsku rezultat je kombinacije različitih faktora, koji uključuju zakonske propise te tržišne aspekte. Njegovom dolasku prethodilo je istraživanje tržišta, navika slušanja glazbe na streaming servisima kod korisnika i slično. Također, streaming servis obično “ulazi u regiju” što znači kada je Hrvatska dobila Spotify, servis je došao u još 12 država, objašnjava nam Maja.

Dugo vremena trebalo je Spotifyu da dođe u Hrvatsku, a razlog tom dugačkom putovanju Maja vidi u tužbi koju je pokrenula izvođačka organizacija (HUZIP) protiv Hrvatskog Telekoma i Deezera 2015., a sudski postupak u tom predmetu još nije okončan:

Ipak, u odnosu na ostale servise koji su stigli u Hrvatsku takve tužbe nisu podignute što u svakom slučaju pozitivno utječe na sve veće prihvaćanje streaminga kao legalnog i trenutno najdominantnijeg načina slušanja glazbe u svijetu.

S druge strane, zašto je Spotify došao u Hrvatsku tek 2020. godine, pitanje je za sam Spotify jer ZAMP može samo pogađati, navodi Nenad. Glazbenici i ZAMP bili su još 2006. godine spremni sa Spotifyem i drugim streaming platformama zaključiti standardni europski ugovor za licencu:

Iskreno smo ih pozivali da dođu i na naše tržište, što su oni učinili tek 2020. Vjerojatno je to dijelom bilo i pitanje isplativosti jer u našoj zemlji nije bila razvijena navika plaćanja za takvu vrstu glazbenog servisa.

Taj “bum” se kod nas dogodio u najvećoj mjeri tek u COVID krizi, ponajviše zahvaljujući ograničenjima okupljanja pa je istraživanje online glazbenih servisa ljubiteljima glazbe u to doba ostala gotovo jedina opcija.

Kako bi Spotify došao u Hrvatsku, tako je bilo potrebno definirati kako će se prikupljati naknade, a odabran je kolektivni način.

Zašto je kolektivno prikupljanje jedino rješenje?

Kolektivno prikupljanje naknada dalo je bolju pregovaračku snagu autorima u odnosu na platforme na koje Nenad gleda kao velike financijske divove današnjice. Društvima za kolektivno ostvarivanje prava upravljaju sami autori; ta društva svojim članovima daju i pravnu i financijsku sigurnost, a kolektivniim pregovaranjem uvjeti su transparentni i jednaki za sve, ističe Nenad:

Primjerice, HDS ZAMP jednim ugovorom daje licencu za korištenja djela svojih članova u velikom broju zemalja svijeta. Nadalje, odnosi i udjeli u vlasništvu nad jednim glazbenim djelom vrlo su raznoliki.

Ponekad ćete imati jednog autora djela, ali u većini slučajeva na djelu imate više autora s različitim udjelima na samom djelu, a onda uz to često imate i druge nositelje prava kojima su pojedini autori djela od svojeg udjela dali određeni udio. Društva raspolažu svim tim podacima koja su utemeljena na valjanoj dokumentaciji, imaju baze podataka i znanje za kvalitetnu distribuciju prihoda od licenci.

U slučaju da kolektivne organizacije ne postoje, Spotify i druge platforme bili bi prisiljeni na zaključivanje pojedinačnih ugovora i utvrđivanje individualnih uvjeta za svaku pjesmu i svakog autora što je na svjetskoj razini doista neizvediva i nemoguća misija, ističe Nenad:

Primjerice, da se prava ugovaraju individualno dovoljno bi bilo da jedan nasljednik pokojnog Zdenka Runjića ili Jakše Fiamenga ne bude zadovoljan uvjetima koje nudi Spotify pa da gotovo cijeli repertoar Olivera Dragojevića bude blokiran.

Već dobro uhodani model ostvarivanja autorskih prava ugrožen je određenim odredbama novog Zakona

Ostvarivanje autorskih prava na digitalnim servisima ostvaruje se po istom modelu koji je uspostavljen u svijetu, navodi Maja. Naknade od digitalnih prava za autore prikupljaju njihove kolektivne organizacije što je u slučaju Hrvatske HDS ZAMP, dok izvođači i diskografi svoja prava na digitalnim glazbenim servisima ostvaruju na individualan način.

Prema tome izvođač i diskograf u 95% slučajeva potpisuju individualne ugovore kojim reguliraju svoje privatne odnose i suradnju, ističe Maja:

Pored početnih ulaganja u snimku i videospot, diskograf se brine o kvalitetnoj distribuciji i promociji snimaka i albuma na digitalnim glazbenim servisima kojih je u svijetu preko nekoliko stotina, a naknade se ostvaruju i isplaćuju na temelju izvještaja koje šalju digitalni glazbeni servisi u kojima je jasno navedeno koje snimke kojih izvođača su se koristile i u kojem opsegu.

Ovaj model koji funkcionira i pokazuje rezultate na tržištu ugrožen je pojedinim odredbama novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koje ograničavaju slobodu izbora i ugovaranja te po mišljenju ZAPRAF-a, štete samim izvođačima, što pogoduje njihovoj kolektivnoj organizaciji, ističe Maja:

Međutim, unatoč ovoj pravnoj akrobaciji koju imamo trenutno na snazi, vjerujem da će se suradnja između izvođača i glazbenih izdavača (diskografa) nastaviti i dalje s obzirom da su oni, uz autore, najprirodniji partneri i oslonjeni jedni na druge te u sinergiji ostvaruju i najbolje kreativne i poslovne rezultate.

Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima predstavlja jedinstveni presedan i cijeloj EU

Novi Zakon stupio je na snagu u listopadu 2021. godine, a u njega su implementirane dvije Direktive EU. Njihov cilj bio je osiguravanje boljeg položaja nositeljima prava prema velikim internetskim platformama poput YouTubea, Facebooka i TikToka što se očituje u pravednijoj raspodjeli prihoda koje te platforme ostvaruju od korištenja autorskim pravom zaštićenih djela. Drugi cilj je uspostavljanje jače zaštite autorskih djela u digitalnom okruženju, objašnjava Maja:

U glavnini i osnovnim ciljevima, hrvatski Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima prati ciljeve Direktiva. Međutim, u jednom dijelu koji se odnosi na glazbenu industriju i odnos izvođača i glazbenih izdavača (diskografa) naš Zakon ne pridonosi ujednačavanju regulative na razini EU-a, dapače, predstavlja jedinstven presedan u čitavoj EU čiji razmjer štete za nositelje prava i glazbenu industriju će se tek pokazati u budućnosti.

Govorimo o istim težnjama u medijskoj industriji, a to je osiguravanje pravednijeg sustava za novinare kako se njihove djela ne bi iskorištavala i kako bi ostvarili pravednu naknadu.

S druge strane, Nenad smatra kako je Hrvatska primjer države članice EU koja ima kvalitetna zakonodavna rješenja vezano uz autorsko pravo i njegov položaj na digitalnom tržištu. Naš zakon je potpuno usklađen s legislativom EU i temelj za ugovorni odnos s glazbenim streaming platformama, navodi Nenad.

Zašto HUZIP i ZAPRAF nisu zadovoljni zakonom?

HUZIP nije zadovoljan zakonom što je itekako pokazao za vrijeme savjetovanja oko Zakona o autorskim i srodnim pravima u 2020., s obzirom na količinu komentara koje su članovi ostavljali na platformi e-savjetovanje.

Nezadovoljni su jer Zakon nije uveo sustav obveznog kolektivnog prikupljanja naknade od korištenja na internetu za umjetnike izvođače, već je to učinjeno samo djelomično i to samo za one izvođače koji u pogledu svojih snimaka nemaju zaključen ugovor s diskografom (Članak 149. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima), ističe Mario:

Dobro je u novom zakonu to što je propisano da diskografi ugovore moraju zaključivati sa svim izvođačima, bez obzira bili oni tzv. glavni ili prateći.

Bitno je napomenuti kako je zakon uveo i trogodišnji rok od stupanja na snagu zakona (koji ističe 22. listopada 2024. godine) u kojem roku su diskografi dužni uskladiti odredbe svojih ugovora zaključenih s izvođačima sa zakonom, navodi Mario:

Tek protekom tog roka će HUZIP, kao organizacija za kolektivno ostvarivanje prava umjetnika izvođača, moći prikupljati naknadu od korištenja snimaka na internetu i to samo za one izvođače koji nemaju to riješeno ugovorom s diskografom.

Navedenu naknadu kao i informacije o korištenju snimaka na internetu će HUZIP, temeljem zakona, prikupljati od diskografa, a ne od streaming platformi i ostalih korisnika izvedbi na internetu.

“Posebno nas brine činjenica da smo jedina zemlja s ovakvim rješenjem u Europskoj uniji”

Mario ovdje misli na retroaktivnost o kojoj nam dalje više govori Maja. Retroaktivnost je povratna primjena Zakona (članak 306. stavak 5.) za koju sami Ustav RH kaže da je zabranjena, ali dopuštena u određenim opravdanim situacijama. Ovo je nešto što ne odgovara i ZAPRAF-u jer – ako izdavači ponovno ne dogovore odnose sa svim glazbenicima unutar tri godine od donošenja Zakona – diskografi gube prava. Kako se radi o preko 180.000 snimaka domaće diskografije, tako je taj uvjet nemoguće ispuniti, navodi Maja:

Zbog toga su Hrvatska diskografska udruga i ZAPRAF vrlo brzo nakon stupanja na snagu Zakona podnijele ustavni prijedlog za ocjenu suglasnosti ove odredbe s Ustavom RH. Još uvijek čekamo odluku Ustavnog suda, a vrlo je izvjesno i kako će se u narednom periodu pokrenuti brojni sudski postupci. Posebno nas brine činjenica da smo jedina zemlja s ovakvim rješenjem u Europskoj uniji.

Kako medijska industrija može postići uspješan dogovor s platformama?

Kada se Nenad osvrnuo na zahtijevan put pregovora, ističe kako je za uspješan dogovor s platformama presudno imati jasniju legislativu na razini EU. Nenad je posebno naveo kako su zahtjevi autora i kreativaca diljem Europe isti, a ovi su sigurno zajednički i novinarima:

uspostava uvjeta koji će im omogućiti pravedniji položaj na tržištu i omogućiti ravnopravnu pregovaračku poziciju i promjenu trenutnog modela raspodjele prihoda na sve dionike tržišta, donošenje propisa koji će autorima osigurati pravedne uvjete kod jednokratnog otkupa prava (tzv. buyout),
dostava kvalitetnijih podataka o korištenim djelima kako bi se provela pravednija raspodjela naknada od svake pojedine pretplate.

Za dolazak digitalnih servisa i pružanje usluge najvažnije je reguliranje autorskih i srodnih prava i licenciranje sadržaja, ističe Maja:

To uključuje potpisivanje odgovarajućih ugovora s autorskom kolektivnom organizacijom i glazbenim izdavačima (diskografima) koji licenciraju i distribuiraju glazbeni sadržaj na digitalne servise, a tome mogu prethoditi dugi i teški pregovori u kojima, sasvim legitimno, svaka strana ima vlastite poslovne interese i ciljeve.

Također, Maja smatra kako je važno održavati direktnu i svakodnevnu komunikaciju s digitalnim glazbenim servisima nakon potpisivanja ugovora i isporuke snimaka. Takvu komunikaciju održavaju kroz promociju snimaka, brizi za katalog, rješavanju određenih zahtjeva za prava i slično.

Gdje medijska industrija trenutno griješi?

Kada govorimo o pregovorima s platformama, što možemo nazvati jednim od presudnih trenutaka u rješavanju ove situacije, medijska industrija nije na dobrom putu jer je UNIP počeo pregovarati s Googleom, bez da su u pregovore uključili DZNAP.

Hrvatska medijska industrija time gubi pregovaračku moć i jedinstvenu poziciju koju si je osigurala – da može kolektivno pregovarati. Nažalost, dvije udruge trenutno ne vode dijalog i nisu dogovorile kako će rasporediti naknade kada ih jednom dobiju od Big Techa, a poznato je da DZNAP očekuje pravičnu raspodjelu, što za njih znači 50:50.

Sudeći prema iskustvima glazbene industrije, UNIP i DZNAP tek su na početku izazovne avanture, koju mogu uspješno završiti samo ako počnu bolje surađivati.

Članak je dio serijala “Autorsko pravo i Big Tech” realiziran uz podršku Agencije za elektroničke medije.