Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica.

Posebna nam je čast biti u društvu istinske legende domaće popularne kulture, jednog i jedinog Miše Kovača!

Mišo Kovač 5. lipnja pjevat će u Splitu, na Starom placu. Na pozornicu pridružit će mu se Ivana Kovač, Jole, Saša Antić, Alen Nižetić i klapa Rišpet. Mišu sam posjetio u Podstrani, a razgovarali smo o njegovim pjesmama koje vole sve generacije, koncertu na Starom placu, Hajduku, njegovoj definiciji tko je Mišo Kovač, tko su mu od pjevača iz zlatne generacije bili prijatelji i je li zadovoljan svojom glazbenom karijerom.

Mišo, Vas je jako zanimao i nogomet. Htjeli ste biti vratar. Htjeli ste igrati u Hajduku.
 
Da, ja sam bio u juniorima Šibenika. Htio sam braniti, ali bio sam prenizak.  Za 15-ak centimetara. Sve niske udarce sam obranio i nitko mi nije mogao dati gol. Znaš. Ali nisam imao tu visinu za uspjeh kao golman.
 
Ali, Mišo, i prije toga bili ste vatreni navijač Hajduka. Vi ste brodom putovali iz Šibenika u Split samo da biste gledali utakmice Hajduka.
 
Ja sam išao na utakmice brodom jer nije bilo cesta, tim putovima mogli su proći samo kamioni jer je na njima bilo puno kamenja. Plovio je prekooceanski brod iz Šibenika do Splita koji je iz Šibenika išao u tri sata ujutro. Kad sam imao 15 godina, rekao sam ćaći da idem u Split pogledati kako to izgleda na stadionu kad igra Hajduk. Ćaća je rekao: Dobro. I ja sam doša – u to vrijeme svirao sam gitaru. Pjevao sam svoje pjesme. I skupili su se momci oko mene, znaš. Skupilo se dosta ljudi oko nas i ja sam im pjevao. U Split smo došli u 9 sati ujutro i trebalo je čekati do 3 sata poslijepodne. I tako sam čekao i gledao Hajduka, vidio prvi put Vukasa kako igra, znaš. Vidim kako on prolazi tri igrača u driblingu. To je meni bilo kao kad sam gledao Presleyja. Kad je otpjevao, počeo pjevati "Dalmaciju", "O sole mio" itd., on je tenor, bariton – i to kad je puknuo, razumiješ, to je bilo neponovljivo - fenomenalno.
 
Kad je Hajduk gubio, kako ste to podnosili?
 
A kad je Hajduk gubio, onda sam ja luta po Splitu do tri sata ujutro.
 
Sami?
 
Sam. Do tri sata ujutro, jer je brod išao u tri ujutro za Šibenik. Onda bi doša kući, ne bi ni ručao ni večerao, ni kavu popio, osjećao sam se ka da mi je svijet umro. U to vrijeme nisam više mogao reći da navijam za Šibenik, jer u meni nije bio Šibenik.
 
Kakav je bio osjećaj kada ste snimili pjesmu "Bili, bili!"?
 
A slušaj, bez publike nema ništa. Upamti što ti ja kažem. Može netko snimiti ne znam što, ako nema publike koja to osjeća, to onda nije ništa.
 
Znam, ali Vi ste bili veliki navijač i sad ste u studiju i snimate pjesmu "Bili, bili!".
 
Ja sam bio s njima, uz njih i s njima se družio. Ivić i ja izašli smo na Poljud i ja sam mu rekao: Braco, Hajduk ovdje neće biti prvak. A on kaže meni: I ja mislim. Ja sam mu rekao publika je visoko i daleko od igrača. Hajduk dobro igra kad su mu blizu navijači, oni im daju snagu. Počelo je prvenstvo i nije bio prvak, dok nismo dobili Hrvatsku. Sjećam se, gledao sam Džajića kako „baca“ desnog beka Hajduka, on je bio najbolji u driblingu i najbolji igrač Zvezde. Prije kraja utakmice, otišao sam ispod murve, dolazi Džajić, ja ga uhvatim za ruku i kažem: "Džaja, stani tu. Dolaze tri frajera koji su ga htjeli tući. Ja kažem: Znate što, nemojte se sa mnom zakačiti, Džajić nije napravio faul devedeset minuta. On je idol jednoga naroda. Nemojte ga tući, jer nemate zašto. Ajde, maknite se." I maknuli su se. I Džaja mi da ruku. I sad, oni koji mene ne volu u Splitu govorili su – "Kako on može voljeti Hajduk, kad mu je najbolji prijatelj Džajić?" A nemaju pojma šta se dogodilo i kako se dogodilo.
 
Kada govorite o publici, Vi ste osvojili sve nagrade, naš ste najtiražniji izvođač, ali imate odanu i vjernu publiku. Vaše pjesme sluša Vaša generacija, moja generacija, ali i današnji studenti.
 
Pazi…
 
Što to ima, Mišo, u Vašim pjesmama?
 
Na mojem posljednjem koncertu u Areni bilo je prodano 25 tisuća karata. Od toga je bilo pola Bad Blue Boysa, pola Torcide. Nitko jedno drugog nije gurnuo jer znaju da sam ja protiv toga. Razumiš? I on koji dolaze na moje koncerte slušaju moju pjesmu i moja pjesma mu kaže da vjeruje u ljude koji su pokraj njega.
 
To me zanima: Što ima u Vašim pjesmama da spaja generacije?
 
Moje pjesme spajaju generacije jer imaju atmosferu i sad ne ovisi o meni, nego o njemu - slušatelju. Ako on ima u sebi istu tu atmosferu onda će on prihvatiti moju pjesmu. Ako neće, on će ići na rokenrol. Razumiješ li me? On će jedno vrijeme slušati rokenrol, a kad se zaljubi onda sluša Mišu Kovača. To je zakon.
 
Ali puno toga ovisi baš o Vama, o izvođaču koji ima stav, izgrađen odnos s publikom i naravno pjesme koje ljudi vole.
 
Ja imam najjaču karizmu. Ja ovako pozdravim svoju publiku: "Dobra večer. Želim vam reći da vi morate najviše voljeti sebe. Velika je stvar kad me slušate i da mogu doći do vašega velikog srca. Da nema vas, ne bi bilo ni mene. Hvala vam lijepa. To ću tako reći i publici na koncertu na Starom placu.
 
Malo ljudi zna. Nagrada za vašu pobjedu u Šibeniku na natjecanju za pjevača amatera bila je gramofonska ploča. Vi ste birali sebi nagradu i to ploču Elvisa Presleyja. Sjećate li se o kojoj je ploči riječ?
 
Nemam pojma, to je bilo pedeset i neke. Profesor koji nas je učio o dikciji, pjevanju i ponašanju na pozornici došao je do mene i rekao: "Mišo, recite mi pjevate li vi zbog mode ili to izlazi iz vas?" Ja odgovaram: "Profesore, to dolazi iz mene, i nije nikakva moda". On je rekao: "Znaš što, Mišo, nemoj dolazit ovamo. Ti ćeš godinama sam sebe toliko uzdignuti da će svih ljudi koji se bave glazbom biti tvoji protivnici. Samo zato što ti imaš karizmu i jednu posebnu atmosferu u sebi".
 
Tko su bili Vaši prijatelji dok ste bili na vrhuncu slave u 80-ima, 90-ima?
 
Dok ja nisam pjevao, bila su nas četvorica najboljih prijatelja u Šibeniku: Ante Parač, koji je umro, Ante Petković, koji je umro, Aleksa Devčić i Stolić. Ja sam pobijedio tri puta u natjecanju u plesu u Šibeniku.
 
Mišo, ali tko Vam je od pjevača bio prijatelj, pravi prijatelj? Arsen?
 
Ne, nije – volio sam Olivera Dragojevića, a druge pjevače nisam. Naime, ja sam bio uvijek sam i nikad se nisam pravio važan. Početak moje karijere stvorio je Pero Gotovac. Ja sam došao kod njega u Jugoton, on je rekao: "Momče, koju ti narodnu pjesmu pjevaš?" Ja sam odgovorio: "Ne pjevam narodne pjesme, ali ne pjevam ni hrvatske pjesme – jer mislim da nema nijedne dobre. Nešto ima Robić, ali mislim da to nije to". I on je stao. Rekao sam: "Ja ću vam večeras pjevati u Gradskoj kavani. Vi dođite s ekipom i poslušajte pet mojih pjesama koje ću izvesti i onda vi odlučite i recite mi na kraju: 'Sine, popit ćeš sa mnom kavu, nisi ti za to, ili idemo snimati". On mi je rekao: "O. K. Poslušao me i dodao: „Drugi petak snimamo ploču". I tako je bilo.
 
Mišo, kada biste nekom trebali objasniti tko je Mišo Kovač, što biste mu rekli? Je li to sretna osoba?
 
Mišo Kovač je tip koji ima nešto posebno u sebi, koji ne zbraja i kalkulira što će se dogoditi, koji živi jednim životom koji priznaje svakog čovjeka i svako dostojanstvo. Koji voli, i koji smatra da je prava ljubav ona s dvije duše, kada u svom skladu postaje jedna. To je život. Ako nije postala jedna duša, onda to nije život.