Predodžba pakla u nordijskoj mitologiji dijametralno je oprečna onoj u kršćanstvu – umjesto vječnog roštilja, grešnike nakon smrti čeka pravi ledeni izazov.

Ako ste mislili da se vožnja u autobusu punom putnika problematičnih higijenskih navika, nakon dana provedenog na bijedno plaćenom poslu, može opisati kao pakao, razmislite ponovno!

Opisi zagrobnih muka rezerviranih za grešnike postoje u većini religija i mitova a, za razliku od vizija rajskih naslada, više su nego slikoviti.

Posebnu draž daje im činjenica da, u pravilu, traju zauvijek.

Most sudbine

Prema zoroastrizmu, duše nakon smrti odlaze na most Chinvat. Tanji je od dlake ali oštriji od britve, a čuvaju ga dva četverooka psa. Ondje preminuli susreću ženu, personifikaciju njihovih životnih djela: pravednike dočekuje u liku mlade ljepotice, dok se grešnicima prikazuje kao oronula i deformirana rugoba. To je, međutim, tek početak. U slučaju da zla djela koja je pokojnik počinio za života prevagnu nad dobrima, most se sužava i okreće naopačke, istresajući dušu u duboku jamu ispunjenu demonima.

Ako je riječ o uistinu opakom pokojniku, po njegovu dušu osobno će doći Vizaresh, šef svih demona, te je odvući u Kuću laži, što je samo ljepše ime za pakao. Riječ je o mjestu zastrašujuće prljavštine i smrada, na kojem se dušama poslužuju fekalije i trulo meso, a revni demoni, koji ne znaju za slobodan vikend pa čak ni za čik-pauzu, muče ih kroz čitavu vječnost. Svaki demon predstavlja specifičan grijeh: ako ste, primjerice, za života bili izjelica, s vama će se pozabaviti Apaosha, demon gladi i žeđi, dok će Zairika s velikim užitkom kapati otrov u grla pokojnih trovača. Drugim riječima, stvar funkcionira po sistemu oko za oko, zub za zub!

Predodžba pakla u nordijskoj mitologiji dijametralno je oprečna onoj u kršćanstvu – umjesto vječnog roštilja, grešnike nakon smrti čeka pravi ledeni izazov. U usporedbi sa stanovnicima Niflheima, najnižeg od devet svjetova stabla Yggdrasila, smještenog na mjestu šarmantnog naziva Obala leševa, čak i Sibirci mogu reći da imaju ugodnu klimu: studen je tolika da nesretnicima otpadaju udovi. Dakako, ponovno im narastu, samo kako bi mogli opet otpasti i tako ukrug, a ugođaj beznađa zaokružuju vječna tama i magla.

Mjestom upravlja divovska zmija Niddhog („Razdirač leševa“), koja radi upravo ono što joj ime govori, i to zubima oštrim poput noževa. Odgovorna je božici podzemnog svijeta Hel, koja je napola živa žena a napola istrunulo truplo.

Nakon Ragnaroka, nordijske inačice smaka svijeta, jednosmjernu kartu za Niflheim dobivaju najgori od najgorih, a to su ubojice, razvratnici i prekršitelji prisege. To se odnosi samo na duše onih koji su umrli od bolesti ili starosti: duše ratnika, čak i ako su za života bili pravi gadovi, automatski idu u raj, čudesnu Valhalu.

 Mučenje dosadom

Tuonela, kraljevstvo mrtvih u pretkršćanskome finskom vjerovanju, za jedan pakao je relativno podnošljivo mjesto. U stvari se radi o nešto depresivnijoj inačici života na zemlji: umjesto fizičkih muka, duše koje se nakon smrti usidre obalama rijeke Tuoni čeka vječnost ispunjena dosadom, samoćom i nedostatkom nade.

Do odredišta ih vodi stari lađar, pandan Haronu u grčkoj mitologiji, a povremeno čak smiju primati posjete živih. Rodbini i prijateljima se ipak ne savjetuju da obiđu voljene koji su završili u Tuoneli: riječ je o putovanju s kojeg najčešće nema povratka. Naročito opasna je sama rijeka Tuoni, prepuna otrovnih, vječno gladnih zmija.         Posebnost ovog pakla jest to što u njemu završavaju svi, i dobri i zli, pa moralna pouka u potpunosti izostaje. U finskom kršćanstvu također se koristi termin Tuonela, ali je on zamišljen kao svojevrsna čekaonica u kojoj duše provode vrijeme do Posljednjeg suda.

Demonska zmija i kupka u vrelom ulju

Naraka, vrhunski opremljeno i sofisticirano mučilište, javlja se u određenim granama hinduizma, džainizma i budizma. Njen opis razlikuje se od religije do religije, a oko funkcije ovog pakla sve se slažu – riječ je o mjestu na kojem duša plaća svoje karmičke dugove. Dobra vijest: proces pročišćenja, odnosno torture, ne traje vječno, jer se duša, nakon što vrati dug, ponovno rađa. Loša vijest: mučenje je doista hard-core (primjerice, neki grešnici moraju sami sebe kažnjavati penjanjem na bodljikavo stablo koje ih kida na komade), a uz to traje tisućama godina.

Naraka je podijeljena po stupnjevima, ovisno o težini grijeha počinjenih za života, preciznije, jednog od života. Primjerice, Maharaurava je rezervirana za one koji su se okoristili na tuđoj nevolji. Međusobno su odijeljeni, kako se ne bi mogli uzajamno tješiti, a na odgovorno radno mjesto glavne mučiteljice postavljena je demonska zmija Ruru. Kumbhipaka je pak dom posebno opake vrste grešnika, onih koji su konzumirali hranu životinjskog podrijetla. Njih čeka spa tretman u vrelom ulju, čije trajanje se određuje brojem dlaka na svakoj životinju koju su pojeli. Izreka „karma je kučka“ odjednom je dobila novu dimenziju…

 Šuma sječiva, Jama komadanja i Planina vatre

Diyu, drevna kineska varijanta pakla, uistinu je pomno osmišljena. Kao u Naraki, postoji stupnjevanje patnje ovisno o težini grijeha: Odaja čupanja jezika, Šuma sječiva, Dvorana žeravica, Planina vatre, Brdo leda, Kotao uzavrelog ulja, Jezero krvi i Jama komadanja samo su neki od spomenutih levela, a njihovi nazivi prilično jasno kazuju kakav tretman očekuje nestašne duše. Posebno neugodna činjenica jest to što, čak i nakon smrti, duša može ponovno umrijeti te se iznova rađati u paklu.

Ipak, nije sve tako crno – umrli mogu pregovarati sa sucem oko možebitne blaže kazne ili čak oprosta… Osim ako je riječ o onima koji su ubili roditelje ili svetog čovjeka. Za njih je rezerviran najgori dio pakla, Avici, a osim što je kazna krajnje neugodna (boravak u podzemnoj kocki, unutar jezera ispunjenog vatrom), traje vječno.

Carstvo prašine

Irkalla, podzemni svijet iz babilonske mitologije, mjesto je iz kojeg nema bijega. Umrla osoba prvo prolazi kroz sedam kapija, a na svakoj od njih, kao da je riječ o hrvatskim institucijama, mora podmititi čuvara odjećom, hranom ili nakitom. Zbog čega duše uopće žele ići dalje ako znaju da je njihovo konačno odredište pakao, nismo uspjeli prokljuviti.

Ako ste očekivali da dušu ondje čekaju nazubljene sablje, vragovi gulikože ili barem koji užareni kotao, mogli biste se razočarati: za jedan pakao, Irkalla je prilično prozaično i neuzbudljivo mjesto. Opisana je kao mračna pustopoljina na kojoj svatko jede i pije samo prašinu, pod budnim okom stražara i kroz čitavu vječnost. Ne zvuči tako strašno, zar ne?

Srećom, postoji uzbudljiv twist: u babilonski pakao ide svatko, bio on serijski ubojica i silovatelj ili utjelovljenje dobrote i plemenitosti. Irkallu su mogli izbjeći samo iznimni junaci, ali su se ti mogli nabrojati na prste jedne ruke.

Srce na vagi

Drevni egipatski tekstovi vrlo slikovito opisuju Duat, zagrobni život kojim vlada bog mrtvih Oziris. Prvotno je zamišljan kao podzemlje, slično kao grčki Had, a kasnije kao dio neba kojim Sunce putuje noću. Dok mu se približavaju, duše pokajnika prolaze kroz niz vrata koja čuvaju poluljudske-poluživotinjske kreature. Te spodobe pokušavaju skrenuti novopridošlice s puta, a osobito neugodna je golema zmija Apop, personifikacija sile kaosa.

Kad duša stigne do sudnice, Anubis, Ozirisov izvanbračni sin s glavom šakala, važe joj srce. Ako je srce lakše od pera, pokojnika čeka veselo druženje s big bossom Ozirisom i njegovim sestrama Izidom i Neftis, no ako je od njega teže, odnosno ako je duša zla, pojest će je zvijer Ammut, hibrid vodenkonja, krokodila i leoparda, među prijateljima poznata pod ljupkim nadimkom „Jedačica kostiju“.

Ogrlica od ljudskih očiju

Drevni mezoamerički indijanski narodi bili su poznati po prinošenju žrtava božanstvima, pa stoga ne čudi da su njihovi religijski sustavi bili sve samo ne nježni. Azteci su vjerovali da mrtve, prije nego što stignu na konačno odredište, čeka četverogodišnje putovanje puno izazova. Neki od tih izazova su planine koje se sudaraju jedna s drugom, kako bi zgnječile neoprezna putnika, vjetar koji naokolo razbacuje noževe te rijeka krvi u kojoj se brčkaju vječno gladni jaguari. Xolotl, božanstvo mujne i vatre koje se ponekad prikazuje kao monstruozan pas, služi im kao svojevrstan turistički vodič.

Premda puno užasa, putovanje se doima poput šetnje parkom u usporedbi s konačnim ciljem, Mictlanom. Poput Danteovog, ovaj pakao ima devet krugova, jedan gori od drugog. Mjestom prepunim šišmiša i paukova upravlja bog podzemlja Mictlantecuhtli, krvavi kostur čiji je omiljeni accessoire ogrlica od ljudskih očiju, a pomaže mu zmijska boginja Cihuacoatl.

Slično kao u slučaju Irkalle, u Mictlan ne dolaze samo grešnici, nego više-manje sve duše umrlih. Iznimka su ratnici koji su poginuli na bojnom polju, žene umrle pri porođaju, te svi oni koji su skončali utopivši se. Prve dvije skupine postaju sunčevi pratioci, a utopljenici odlaze u Tlaloc, raj kojim upravlja bog kiše Tlalocan.

 Špilja straha

Za razliku od aztečkog, majanski pakao – Xibalba – fizičko je mjesto koje se nalazi na ovom svijetu, preciznije, u špiljskom sustavu na području današnjeg Belizea. Kako bi do njega došli, mrtvi moraju preplivati tri rijeke (prva je ispunjena škorpionima, druga krvlju a treća gnojem) te odabrati pravi put na raskrižju namjerno postavljenom kako bi ih se zbunilo: ako odaberu pogrešan, moraju se vratiti natrag te krenuti ispočetka, kao u video-igri.

Sȃmo ime Xibalba, koje bi u prijevodu značilo “Mjesto straha”, daje naslutiti što duše čeka na odredištu. Za mučenje su zaduženi bogovi smrti, koji rade u parovima i nadmeću se u smišljanju okrutnih kazni za svoje štićenike. Primjerice, Ahalpuh i Ahalgana stvaraju gnojne rane na njihovim tijelima, Ahalmez i Ahaltocob muče ih prešanjem ili bacanjem na laganu vatricu, Xic i Patan tjeraju ih da povraćaju krv a potom je piju, dok se Chamiabac i Chamiaholom ludo zabavljaju guleći im kožu s kostiju.

 Krčkanje u katranu

U mongolskom šamanizmu, princ podzemlja Erkil Kan sudi dušama umrlih, strogo ali pravedno. Ako su im loša djela brojnija od dobrih, šalje ih u Kasirgan, pakao u kojem se polagano kuhaju u katranu. Najgori grešnici ondje se krčkaju zauvijek, dok oni koji su barem nešto dobro napravili za života mogu postepeno isplivati iz katrana. Ovi drugi imaju svojevrsni „joker zovi“: ako se osoba kojoj su napravili dobro djelo nalazi u raju, mogu k njoj poslati duha s molbom za pomoć te se, nakon što ova da suglasnost, mogu puno brže izvući iz katrana.

Crne niti za crne duše

U tibetanskom budizmu, Pakao crnih niti je rezerviran za klevetnike, nepopravljive lažljivce i ljude koji loše postupaju prema roditeljima. Grešnici se označavaju crnim crtama, po kojima ih demoni režu užarenim pilama. Ako je osoba zgriješila na drugi način, za nju postoji još šesnaest vrsta pakla, osam hladnih i osam vrelih, a njihova imena zvučna su i lako pamtljiva. Pakao drobljenja je, primjerice, rezerviran za one koji su bili okrutni prema životinjama, dok kradljivce čeka deluxe smještaj u Paklu gnječenja.

Najdublji dio podzemlja

Prema starogrčkoj mitologiji, život nakon života bio je sve samo ne lagodan. Podzemnim svijetom, Hadom, upravlja nesimpatični momak koji se također zove Had, i to u pratnji troglava, nakaznog psa Kerbera. Podzemlje, kojim teku vode znakovitih naziva Rijeka boli (Aheront), Rijeka jadikovanja (Kokit), Rijeka vatre (Flageton), Rijeka mržnje (Stiks) i Rijeka hlanoće (Eridan), podijeljeno je na tri dijela, Asfodel, Elizij i Tartar, a u potonji doista ne želite otići.

Riječ je, naime, o dubokome, tamnom prostoru pod zemljom, koji je ponikao iz prvobitnog kaosa. Ondje smještaj nalaze najteži grešnici. Najpoznatiji stanovnik Tartara je Tantal, koji je za ubojstvo sina kažnjen na jednostavan no vrlo efikasan način: mora sjediti pored probranih delicija koje ne može pojesti i bistre, hladne vode koju ne može popiti, trpeći strahovitu glad i žeđ.

Olakšavajući čimbenik jest to što ovaj pakao nije vječan za sve. Grešnici svake godine imaju priliku otići do obale jezera te ondje zamoliti za oprost ljude o koje su se ogriješili. Ako im žrtve oproste, čeka ih je izbavljenje; ako su pak od onih koji se dugo dure, rijeke odnose grešnike nazad u mjesto boli, Tartar.

Piše: Lucija Kapural za Povijest.hr