Hrvatska kinematografija često se nalazi na raznim udarima zbog loše kvalitete, priče, spominjanja prošlih vremena, bavljenja nezanimljivim temama i ostalim optužbama koje uglavnom ne drže vodu. Ova lista dokaz je da postoje vrlo kvalitetni hrvatski filmovi, a još ih je barem toliko ostalo u konkurenciji za ulazak u top 25.

Redatelji i redateljice, zajedno sa scenaristima, puno se više bave aktualnim temama nego što možemo na prvu pretpostaviti, iako smo svjesni da tu i tamo moraju pogledati u prošlost. Broj različitih glumaca pokazuje nam da ne zaostajemo s kvalitetom i u tom aspektu, makar se može govoriti o dosta uloga na koje su neki glumci pretplaćeni. Sve u svemu, mala smo zemlja, a ovih 25 filmova dokaz je da možemo iznjedriti kvalitetan film kad se u njega gleda iz nekih drugih perspektiva.

Zvizdan (2015, D. Matanić)

Film koji je uvelike obilježio filmsku 2015. godinu. I prije same hrvatske premijere doživio je ovacije i nagradu stručnog žirija u Cannesu, a kasnije je uhvatio još nekoliko renomiranih nagrada. Da se ne vrti sve oko nagrada,mogli smo uvidjeti kada je Matanićevo djelo izašlo pred širu publiku. Višeslojna priča, prekrasni kadrovi, nadahnuta gluma Tihane Lazović i Gorana Markovića te još mnogo detalja koji ovaj film čine jednim od najboljih u posljednjih dvadeset i pet godina hrvatskog filma.

Sretno dijete (2003, I. Mirković)

Svjesni smo da se radi o dokumentarnom filmu, ali nismo mogli odoljeti. Nostalgični povratak u kasne sedamdesete i rane osamdesete rađa sjećanja na zagrebačku, beogradsku, ljubljansku i sarajevsku scenu. U filmu Igora Mirkovića stari heroji javljaju nam se iz nekih novih perspektiva i mjesta pa tako putujemo diljem Europe da bismo dobili odgovore na neka davno zaboravljena pitanja, ali posve svjesni da je to bilo doba koje se duhom više nikada neće ponoviti.

Kako je počeo rat na mom otoku (1996, I. Brešan)

Neposredno nakon rata valjalo se nasmijati, a stvar u svoje ruke preuzeli su otac i sin Brešan. Radnja je tragikomična kao i u većini hrvatskih filmova snimljenih nakon njega, ali bio je jedan od prvih koji su svojim humorom osvojili publiku. Legendarni dijalozi koji se još danas u razgovoru ponavljaju bez imalo naznaka zaborava zasluženo, uz likove majora Alekse (Kerekeš) i Blaža Gajskog (Dulić), stavljaju ovaj film na ovu listu.

Vis-a-vis (2013, N. Marasović) 

Metafilm kao žanr nije česta pojava u kinematografiji, ali su upravo u njemu nastala neka od najboljih filmskih ostvarenja. Jedno od takvih je Fellinijev autobiografski film Otto e mezzo koji prati redatelja u njegovoj stvaralačkoj krizi, a Vis-À-Vis tematikom podsjeća na Fellinijevo remek-djelo jer se bavi dvojicom umjetnika (bezimenim redateljem i glumcem) koji prolaze razne stvaralačke i osobne krize te, izolirani na otoku, postaju prijatelji. Dobar dio uspjeha ovog filma počiva upravo na izvrsnoj igri između dvojice glavnih glumaca, Rakana Rushaidata i već hvaljenog Janka Popovića Volarića, a čitav film nastajao je u hodu, što na neki način i jest njegova poanta.

Fine mrtve djevojke (2002, D. Matanić)

Matanićev drugi filmski uradak bavi se teškim temama nasilja, homofobije, pobačaja, društvenog licemjerja i silovanja. Uvjerljivost u izvedbi Olge Pakalović i Nine Violić u ulogama lezbijki gotovo je metafizička te čine čvrsti temelj cijelog filma. Iza njih možemo tražiti puno aspekata koji većinom traže angažman gledatelja.

Ta divna splitska noć (2004, A.A. Ostojić)

Nekonvencionalan, uz crno – bijelu tehniku snimanja, od angažiranja stranaca (Coolio) za ulogu američkog mornara, pričanja tri priče, do pojavljivanja legendarnog funk pionira Dine Dvornika, vjernog prikaza splitskih ulica na Silvestrovo… Puno toga je redatelj Arsen Anton Ostojić ukrcao u sto minuta filma koji je trijumfirao na pulskom filmskom festivalu 2004. godine.

Karaula (2006, R. Grlić)

Prigrlit ćemo Karaulu kao hrvatski film, iako je nastao u koprodukciji osam država. Rajko Grlić, sa suscenaristom Antom Tomićem, napisao je uloge po mjeri za Gojanovića, Trifunovića i Hadžihafizbegovića koji filmu daju ritam, savršeno manevriraju radnjom i čine psihotične ratne situacije nevjerojatno zabavnima. Ako tome pridodamo predivne autentične lokacije na makedonsko-albanskoj granici i odličnu fotografiju, gotovo da dobivamo žanrovskog nasljednika jednog filma iz 1996. godine…

Blagajnica hoće ići na more (2000, D. Matanić)

Kralj depresivne realnosti započeo je svoj put s „Blagajnicom“ na prijelazu milenija. Film je to koji vas na prvu osvoji ponajprije simpatičnošću glavne junakinje Barice (Dora Polić), a zatim i cijelim nizom nesretnih okolnosti koje je snađu i s kojima se kroz život bori. U samom naslovu je puno toga i rečeno, ali cijelo djelo je puno više od obične komedije kakvom se na prvu čini.

Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005, T. Radić)

Svojedobno je “Što je Iva snimila 21.listopada 2003. godine” Tomislava Radića bio izniman iskorak u pristupu dugometražnom igranom filmu – perspektiva protagonistice koja je data kroz oko kućne kamere omogućila je s jedne strane miješanje rodova, ali i stvorila jednostavan no istovremeno nikad (pa ni danas) dosadan ulazak u narativ i njegov cjelokupni okvir. Oslanjajući se na principe komediografske dramaturgije iz klasičnih razdoblja zapadnjačke izvedbene tradicije, osim što je strukturno inovativan, film koji je “Iva snimila” daje koherentnu i preciznu sliku (hrvatske) malograđanštvine i razotkriva sve njene prepoznatljive točke zbog kojih je uvijek moguće smijati joj se ili plakati.

Šuma summarum (2010, I.G. Vitez)

Nakon što je na kraju devedesetih izazvao nekakvu vrstu histerije na Akademiji s Pomorom tuljana, Ivan-Goran Vitez nije se dao sputati pa je kao svoj prvi dugometražni film servirao nešto ugodnije zapakiranu kritiku u crnohumornom trileru domišljatog naziva. Zanimljiva priča, niz osebujnih karaktera i dosta referenci na aktualno društveno stanje, uz neke suptilne tarantinovske poteze, stavljaju „Šumu“ među najbolja filmska ostvarenja od 1991. godine.

Pjevajte nešto ljubavno (2007, G. Kulenović)

Film o ljubavi. Prema glazbi. I prema ženi. Ali i prema glazbi. I negdje između toga svega rodi se akcija, pa malo drame, komedije, rokenrola… Više ni sami ne znamo gdje bi ga smjestili, ali čini nam se zabavan i opušten. Više je usrećio publiku nego kritiku, a ako uzmemo u obzir da je Goranu Kulenoviću ovo dugometražni prvijenac, možemo reći da se dobro snašao na raznim žanrovskim granicama.

Narodni heroj Ljiljan Vidić (2016, I.G. Vitez)

Puno promocije i raznih obećanja mogu donijeti prevelika očekivanja. Slično se širem krugu ljudi dogodilo s neshvaćenim „Ljiljanom“ koji je komentar na sve i svašta u našoj nam povijesti, a nikako se može poreći ambicioznost cijelog projekta. Na kraju, film je više parodija nego komedija, a da bi shvatili sve što se u priči događa treba biti upoznat malo s poviješću Vitezova humora. A ne bi bilo naodmet i poznavanje malo povijesti. Naravno, one točne…

Metastaze (2009, B. Schmidt)

Nazivan hrvatskim Trainspottingom. Naravno, kritičari su u početku malo preuveličavali značaj filma koji se bavi četvoricom, grubo rečeno, propalica, ali ovaj film Branka Schmidta ostavio je veliki trag i utjecaj odmah po izlasku. Osim kritičara, pod dojmom je bila i publika koja i danas, u šali, ponavlja Krpine rečenice. Makar se čini da površno pristupa nekim temama, savršeno uprizoruje glavnu nit vodilju izgubljenosti jedne generacije.

Kad mrtvi zapjevaju (1998, K. Papić)

Krsto Papić kao redatelj, Ivo Gregurević i Ivica Vidović u glavnim ulogama i tema crna da crnja ne može biti. Fali mu puno toga i vidi se da izlazi na valu uspjeha Kako je počeo rat…, ali s odmakom od 18 godina izgleda kao da ga je teško zaobići i ignorirati. Radnja se vrti oko dvojice hrvatskih emigranata (Cinco i Marinko) koji se iz Njemačke odluče vratiti u Hrvatsku. Cinco se odluči proglasiti mrtvim i vratiti u lijesu zato da bi živio u mirovini do (stvarnog) kraja života…

Ti mene nosiš (2015, I. Juka)

Izravni konkurent Zvizdanu, čini se da je možda nezasluženo ostao u njegovoj sjeni s obzirom na vrijeme izlaska. Ipak, debitantski dugometražni film Ivone Juke nešto je što se mora uzeti u obzir zbog zanimljive strukture priče, odlično razrađenih karaktera i njihovih odnosa koji čine jednu kompleksnu cjelinu. Ako uzmemo u obzir vrlo jaku glumačku postavu, uz neke briljantne debitantske nastupe, možemo govoriti o ugodnom iznenađenju u prvoj polovici prošle godine.

Što je muškarac bez brkova? (2005, H. Hribar)

Film nastao po romanu Ante Tomića romantična je komedija koja to zaista i uspijeva biti. Već je to samo po sebi uspjeh za hrvatski film, a svojevremeno su srušeni i mnogi rekordi po broju gledatelja u kinima. Priča se oslanja na Dalmatinsku zagoru i njene ljude koji imaju sasvim neobične običaje, a Zrinka Cvitešić i Leon Lučev gospodare scenom.

Maršal (1999, V. Brešan)

Brešanov film pojavio se u vrijeme kada rane rata i poraća još uvijek nisu bile zacijeljene, no u svojoj je satiričnoj maniri jedno udaljeno otočno mjestašce pretvorio kako u poprište jugonostalgije tako i simbol tadašnjeg društvenog ozračja, ako ni u jednoj drugoj bivšoj federativnoj republici, onda barem u Hrvatskoj. Duhovit i ciničan, groteska, drama i komedija u jednom, Maršal svojim praktički magičnim realizmom, uspjelo i smiono, pokazuje kako se disalo u jednom razdoblju novije hrvatske povijesti. Dobitnik Velike zlatne arene u 2000. godini, Brešanov je film nakon svoga prethodnika-prvijenca Kako je počeo rat na mom otoku (1996) uspio tematizirati povijest, raskoljeno društvo i smislenost svega što se unatrag nekoliko desetljeća dogodilo, utjelovljujući te događaje i istovremeno se distancirajući od njih, uz pregršt – u to vrijeme itekako dobrodošlog – (klasičnog) humora, no i novog društveno-političkog smjera na kraju jednog tisućljeća te istovremenog nostalgičnog pogleda unatrag.

Treća žena (1997, Z. Tadić)

Pretposljednji film Zorana Tadića, miljenika kritičara s ovdašnjih prostora, uspješan je hommage kultnom Trećem čovjeku Carola Reeda. Poslijeratni Beč krajem 40-ih je zamijenjen Zagrebom u vrijeme Domovinskog rata, dok su prerađenom adaptacijom muški likovi pretvoreni u ženske. Novinarka Hela (Ena Begović), na poziv prijateljice Vere (Alma Prica), dolazi iz Australije kako bi napisala pokoju riječ o njenoj dobrotvornoj organizaciji. Po dolasku u Zagreb, Helu dočeka vijest o iznenadnoj Verinoj smrti u prometnoj nesreći pod sumnjivim okolnostima. Mimo zakona, Hela pokušava otkriti što se zaista dogodilo. Ovaj se triler uspješno odvojio od tadašnje nametnute ideološko-umjetničke paradigme te je nepravedno okarakteriziran patriotskim i nacionalističkim. Na Pulskom festivalu film je nagrađen Zlatnim arenama za glavnu i epizodnu žensku ulogu, fotografiju i kostimografiju, a sam Tadić dobio je Veliku zlatnu arenu za cjelokupni autorski doprinos hrvatskoj filmskoj umjetnosti.

Tu (2003, Z. Ogresta)

Zrinko Ogresta jedan je od najkonzistentnijih autora u modernoj povijesti hrvatske kinematografije. Svojim filmom Tu iz 2003. godine dokazao se kao vrsni scenarist i redatelj. Priča je to o deset likova koji se svakodnevno mimoilaze na ulicama Zagreba. Svaki od njih ima svoje probleme, ali putevi im se često poklapaju. Ovaj uradak vjerodostojna je slika poslijeratnog Zagreba, što ga čini klasikom hrvatskog filmskog stvaralaštva.

Oprosti za kung fu (2004, O. Sviličić)

Oprosti za kung fu drugi je dugometražni film Ognjena Sviličića, a u fokusu priče je povratak trudne djevojke Mire (Daria Lorenci) u rodni kraj Dalmatinske zagore nakon završetka rata. Kako bi se lakše uklopila u tradicionalne običaje, obitelj joj nastoji pronaći muža. Sviličić se ovim filmom pokazao kao vrstan scenarist koji se uspješno poigrava stereotipima, tradicionalnim odgojem i patrijarhatom, vjerno prenoseći govor i duh Dalmatinske zagore, te uspješno balansirajući između komedije i drame. Oprosti za kung fu je film koji poziva na nadilaženje predrasuda i koji je istaknuo glavne autorove tematske preokupacije: nerazumijevanje među ljudima, sudar svjetova u ruralnoj sredini i potrebu za izmirenjem suprotstavljenih krajnosti u svakodnevici koja je poput filma, začinjena šakom suza i vrećom smijeha.

Vrijeme ratnika (1991, D. Šorak)

Turbulentne 1991. godine na razmeđi između jugoslavenskog i hrvatskog nastaje film Dejana Šorka Vrijeme ratnika. Ovaj atipični triler prati naizgled tipični ribički izlet dvaju prijatelja: legionara i partizana. Izletnike, međutim, ubrzo zadese postupno sve opskurnija i bizarnija događanja koja se svojim tijekom, po rastu mržnje, svireposti i nasilja, sve brže pretvaraju u presliku rata koji u to vrijeme polako obuzima zemlje raspadajuće Jugoslavije. Na prvoj značenjskoj razini graciozno izveden akcijski triler, a na drugoj u metaforičkom smislu zanimljiva studija organiziranog nasilja, Vrijeme ratnika nažalost je ponešto zanemareno djelo sa samih početaka kinematografije osamostaljene države.

Nebo, sateliti (2000, L. Nola)

Nebo, sateliti Lukasa Nole usred je razdoblja haranja ‘državotvornih’ filmova o Domovinskom ratu predstavio dobrodošli odmak od ovog modela. Mistični i izgubljeni Jakov Ribar (Filip Nola) luta po ratištu između sukobljene hrvatske i srpske strane, nastojeći razumjeti i pomoći zaliječiti ratne rane. Iako ga obje strane smjeraju mobilizirati za svoje ideje, on ostaje iznad svega i poput božanskog sina bira tek stranu ljubavi. Nebo, sateliti jedan je od najsnažnijih hrvatskih filmova o Domovinskom ratu, djelo koje i za povijesni trenutak svojeg nastajanja, ali i za hrvatsku kinematografiju u cjelini predstavlja važan doprinos razumijevanju rata i ratnog.

Kosac (2015, Z. Jurić)

Iako je poslijeratna depresija učestala tematika u hrvatskom filmu i izvan njega, Jurić ju je uspio prikazati na originalan i svjež način. Tijekom jedne kasnoljetne noći u Slavoniji, publici se otvara prozor u problematiku neimaštine i besperspektivnosti života u malome selu gdje su uspomene na rat još uvijek dio svakodnevnice. Ivo (Gregurević) prije mnogo je godina optužen za silovanje i zbog toga je odmetnut od društva, a napetost dodatno podiže dolazak Mirjane koja zbog nezgode s autom odluči pričekati pomoć kod Ive. Nokturalna atmosfera naglašava klaustrofobičnost situacije, a film završava neočekivanim raspletom.

Crnci (2009, Zvonimir Jurić i Goran Dević)

Film Crnci prati odred specijalaca na tajnoj misiji u trenutku kad je na snazi primirje tijekom Domovinskog rata. Film se poigrava osjećajima krivnje i progovara o ratnim zločinima i njihovim posljedicama – ne samo za one koji su mučeni, već i za one koji su tome svjedočili. Psihološki nabijen i napet, Crnci je jedan od rijetkih anti-ratnih filmova koji su se tom tematikom pozabavili iz drugačije perspektive.

Tri muškarca Melite Žganjer (1998, Snježana Tribuson)

Film Snježane Tribuson prikazuje život junakinje oko koje se vrte ljubavni problemi, točnije ima tri kandidata koji bi joj moglai postati budući ljubavnici. Melita je stereotipizirana žena, voli sapunice, dane provodi u dobrim odnosima s hranom i čestim mislima o potencijalnim muškarcima. Jako dobre uloge Mirjane Rogine, Gorana Navojca, Filipa Šovagovića, Sanje Vejnović, Ive Gregurevića i ostalih učinili su ovu urbanu komediju vrlo popularnom i malo se odmakli od tmurnih ratnih tema.