Ipak izuzetno zatvoren stadion koji je bio nedovoljno kvalitetno ozvučen, što je pomalo i nevjerojatno za zvijezdu ovakvog kalibra, pokvarit će malo dojam za sve one koji nisu bili dovoljno blizu Bossu

Pomalo neuobičajeno za rock koncerte s obzirom na još uvijek jako danje svijetlo, u 20.08 sati na pozornicu Ernst Happel Stadiona izišao je Roy Bittan s harmonikom svirajući "Na lijepom plavom Dunavu" dok je za njim izlazio i ostatak E Street Banda predvođeni Bruce Springsteenom.

To je 14. koncert europskog dijela Working on a Dream turneje kojom Boss promovira svoj posljednji istoimeni studijski uradak. Springsteen je poznat kao izvođač koji na svakom koncertu daje sve od sebe i u sljedeća tri sata će proliti nekoliko litara znoja i gomilu rock'n'rolla po 40.000 nazočnih hodočasnika.

Ipak izuzetno zatvoren stadion koji je bio nedovoljno kvalitetno ozvučen, što je pomalo i nevjerojatno za zvijezdu ovakvog kalibra, pokvarit će malo dojam za sve one koji nisu bili dovoljno blizu Bossu.

Ono što ipak svakog mora fascinirati je kako taj vitalni 60-godišnjak i dalje evidentno uživa u svom poslu, kao i u intenzivnom kontaktu s publikom.

Bruce konstantno trči po sceni, uživa u svakom "duetu" sa članovima svog banda, gotovo pa u ulazi u publiku u prvim redovima koja ga dodiruje kao božanstvo i propovjeda o duhovnom, glazbenom, ljubavnom, seksualnom i inim ozdravljenjima. I koliko god to sve zvučalo pomalo patetično, čovijeku koji istinski vjeruje u nešto morate i vi vjerovati.

A Springsteena ipak najviše u cijeloj karijeri označuje njegova iskrenost zbog koje je i zadržao svoju popularnost i kvalitetu sve ove godine.

Za vrijeme koncerta Springsteen čak i ispunjava želje (sic!) uzimajući od publike transparente s nazivima pjesama što svemu daje jednu posebnu dozu veselja. Poseban pljesak izmamila je djevojka s majicom s natpisom Jersey Girl koju je spremno skinula i predala Bossu.

Takva želja naravno nije mogla proći neispunjeno i to je bio jedan od vrhunaca koncerta. Također su vrlo pamtljive bile Outlaw Pete (s fantastičnom izvedbom Nils Lofgrena), Growin' Up, Sandy i The River s pomalo izmijenjenom melodijom, ali zato vrhunskim solima na usnoj harmonici.

Za sam kraj regularnog dijela koncerta Springsteen je odsvirao trilogiju s albuma The Rising (Into The Fire, Lonesome Day i The Rising) očigledno želeći pokazati koliko i danas smatra aktualnim i važnim "9/11", nakon čega je uslijedila bezvremena Born To Run.

Bis (koji skoro da i to nije u pravom smislu riječi jer je band s bine otišao na doslovno minutu) započinje s vrhunskom Cadillac Ranch, nakon čega slijedi već opisana Jersey Girl, Tenth Avenue Freeze-Out (s fantastičnim Clarence Clemonsom), American Land i za sam kraj Bobby Jean, Dancing In The Dark i Twist and Shout u općem kolopletu totalne veselice. Kada i pored svih tehničkih problema čovijek s koncerta izađe zadovoljan, može tek zamisliti kako bi bilo doživjeti Bossa u npr. Madisone Square Gardenu...