Promocija albuma 'Vridilo je'

Oliver Dragojević, velikan hrvatske glazbene scene, održat će 24. listopada 2010. koncert u Spaladiumu. Predstavit će novi album - Samo da je tu - ali će nas vratiti u prošlost sa svojim najvećim hitovima.

Oliverov koncert organizira Ictinus grupa, koja je organizirala i koncert najpoznatijeg Velolučanina u Royal Albert Hallu.

Nedavno je bard splitskog novinarstva Zlatko Gall recenziravši novi Oliverov glazbeni uradak napisao:

U osvrtu albuma "Vridilo je" zapitao sam se - doduše retorički - može li album s deset laganica, jazzy stilizacijama i prigušenom atmosferom, sa skladbama primjerenijim za slušanje iza ponoći u sofisticiranim lounge-barovima nego li u bučnim kafićima i na dernecima, prigrliti publika koja je od "novog" Olivera možda očekivala (samo) dalmatinske budnice?

Golem uspjeh albuma, Oliverova doslovna "nova svitanja" i uspjele glazbene avanture dosanjane i suradnjom s iznimnim glazbenicima svjetskog ugleda i nastupima na slavnim pozornicama, najbolja su ocjena njegove vrijednosti i odgovor na postavljena pitanja. Može li i "Samo da je tu" učiniti isto? Može. Možda, čak i više jer očito je riječ o albumu koji će sjajno leći uz sve vremešne - pa i one najstarije - Oliverove zgoditke ali i zadovoljiti publiku koja se "navukla" nakon "Vridilo je".

"Jubavi mala", za koju je glazbu i tekst napisao Arne Politeo a aranžman sam Oliver, rasna je klavirska balada koja svojim isposničkim uvodom i „redukcijom" svakako ima nešto od one intimističke atmosfere koja je obilježila koncertni album «Momenti», dok refren koji hoće u uho, diskretni bljeskovi instrumentalista poput saksofona i gitare, jamče radijsku „vrtnju" kao i svi „klasični" Oliverovi zgodici.

„Vrime bez vrimena" - broj Petra Graše koji je, potpomognut Fiamengovom rukom, napisao i tekst - krhka je skladba ljetnog kroja i mediteranskih aranžmanskih stilizacija a Politeova „Dao bi se kladit" - s pomalo „gibonnijevskim" aranžmanom Ante Gela - više je no zgodna stilska vježba dalmatinskog popa s diskretnim rock dodirom.

Sjajnu atmosfersku baladu „Prije sna" je na tekst Željka Pavičića potpisao Branimir Mihaljević - autor glazbe i snolikog aranžmana - a isti autorski dvojac zajedno sa skladateljem Jurom May Stanićem odgovoran je za najbolji broj albuma: „Tristecu". Natruhe fada i „duh" Zdenka Runjića iz remek djela „Stine", Oliveru su savršeno legle za još jednu izvanserijsku i duboko proživljenu izvedbu natopljenu emocijama „južnjačke utjehe". Politeova „Ne postojim" s Oliverovim aranžmanom, nastavlja sneno-sjetni ugođaj kao vrhunska balada podcrtana „marsalisovskim" saksofonom i razmjerno šturom glazbenom pratnjom studijsko-koncertnog „comba" no neočekivano se „rastvara" te s izvrsnim gudačima širi u pravu prozračnu panoramsku zvučnu sliku.

«Moja jubav i moj križ» Oliverov je prvi autorski broj na Fiamengov tekst a zna li se da i aranžman potpisuje zajedno s Antom Gelom ne čudi da su se u skladbi našla i diskretna jazzy-pop-rock fraziranja i „splitskofestivalska" rješenja te štogod od runjićevskog nasljedstva. U prvom redu vokalne stilizacije koje prizivaju „Zelenu granu s tugom zrela voća».

Oliver je autor glazbe - na Fiamengov tekst - i aranžmana u temi «Za onu viru»: prvorazrednu dalmatinsku baladu s odličnim saksofonskim uvodom (da li ga je odsvirao Oliverov omiljeni saksofonist Dražen Bogdanović?) i „laganini" ljetnom atmosferom. Zna li se da je broj zacijelo posve siguran komercijalni zgoditak i potencijalni radijski hit, logično pitanje glasi: zašto se Oliver već ranije nije okušao i kao autor. Zbog straha od neuspjeha? Možda, no bliža istini mi se čini teza da mu je trebalo svjevrsno „pročišćenje" te iskustvo „Vridilo je".

Prvenstveno kao potvrda osobnih glazbenih nagnuća i vizija uključenjem u sve faze nastanka tog - pokazalo se prijelomnog - studijskog albuma iz 2005. Tema „Više nismo svoji" nova je plodna suradnja skladatelja Stanića (čiji je autorski rukopis uvijek odlično odgovarao Oliverovom pjevačkom i glazbeničkom senzibilitetu), tekstopisca Jakše Fiamenga te aranžera Olivera i Gela.

Očekivano, novi je pogodak dalmatinskog prigušenog i „sporovoznog" popa kojemu je gabarite, još tamo od albuma „Vrime", odredio i definirao sam Oliver. Javnosti donedavno potpuno nepoznati Arne Politeo je, kao najprisutniji autor na albumu, pokazao svoj talent i baladom „Sve dok mi je tu", kojoj je Oliver i aranžmanom i superiornom emocionalnom izvedbom dao bolno ispovjedni štih a nakon već dobro znane i hitoidno potvrđene naslovne teme iz filma „Vjerujem u anđele", album zaključuje Grašina „Davno izgubljena riječ".

«Samo da je tu» se možda ne čini tako esencijalnim izdanjem kao što je bio već spomenuti studijski „Vridilo je" ili pak koncertno remek djelo „Momenti" ali je nesumnjivo novi veliki Oliverov album dostojan prethodnika. Pače, dijagnoza je jasna: još jedno reprezentativno izdanje Oliverovih zapanjujućih „novih svitanja".