Nigerija je prva probila uvjerenje da su afrički filmovi isključivo plod frankofonske Afrike, s kojom se donedavno poistovjećivao pojam ‘afričke kinematografije’

Nollywood je druga najveća kinematografija na svijetu – ovaj prestižni numerički status nigerijska filmska industrija dosegla je neviđenom ekspanzijom od devedesetih godina, otkada je prešišala američku celuloidnu proizvodnju i sjela za vrat indijskoj, s nevjerojatnih 200 novih naslova proizvedenih svakoga mjeseca i ukupnom zaradom od oko 250 milijuna dolara!

A vi se pitate zašto niste bacili oko ni na jedan primjerak iz prebogate afričke riznice digitalnog kulturnog blaga? Razlog je vrlo vjerojatno taj što većina naslova iz nigerijske tvornice snova i noćnih mora djeluje gledljivo koliko i sjedenje uz snimke vjenčanja osoba koje ne poznajete, iskrižane s najsočnijim trash elementima televizijskih sapunica i okultnih C-horora. Ovisno o žanru i pristupu, naravno. Pa tako na svaku gomilu onih koji jednostavno nikada nisu imali prilike zaviriti u nolivudsko more DV ludila, pada i pokoji onaj koji je od te prilike odustao kada se susreo s prvim minutama svijeta čudnijim od svega na što je do sada navikao pri susretu s pokretnim slikama.

No taj fascinantan novi svijet, nastao ne samo kreativnim eksploatiranjem jeftinih novih tehnologija i distribucijskih mreža globalne nigerijske dijaspore, već i sudarom estetskih, moralnih i autorskih odrednica afričke kulture s holivudskim žanrovskim receptima, pravim se filmofilima upravo zbog toga nudi kao jedna od posljednjih neotkrivenih riznica filmske umjetnosti, skrivene iza vela udaljenih zemljopisnih i kulturnih koncepata, kao bunar u koji valja uskočiti čak i ako ne znate što vas čeka u dubokoj vodi i hoćete li uspjeti plivati kroz prosječnih sat i pol maštovitog kaosa zabilježenog na nigerijskog prašini.

Nigerija je prva probila uvjerenje da su afrički filmovi isključivo plod frankofonske Afrike, s kojom se donedavno poistovjećivao pojam ‘afričke kinematografije’; riječ je o uracima nastalima pod utjecajem tradicije francuskog ‘art filma’, naslovima snimljenim novcem europskih producenata i namijenjenima festivalskoj publici. Masovna nigerijska filmska produkcija (kao i rastuća produkcija Gane) fenomen je koji pokazuje kako se industrija može probuditi onog trena kada počne korespondirati s publikom, a filmovi koji govore o državnoj korupciji, religijskom fundamentalizmu i trgovini ljudskim organima, uz začin seksa, akcije, tajnih kultova i zala pretjeranog materijalnog bogatstva, upravo su to – hitovi za obične ljude koji ih gutaju s jednakim žarom s kojim ih gutaju i prekaljeni lovci na drugačije.

Naftu i dijamante Zapad je otkrio odavno, no tek posljednjih desetak godina hvata ga i pomama za autohtonim afričkim filmom. Nigerijska produkcija okupirala je američko tržište oko 2003: mala kina organizirala su retrospektive, povećao se uvoz u videoteke, a mediji su fenomen popratili kovanjem termina Nollywood, koji je nigerijskom filmu tepao kao ravnopravnom članu zajednice Bollywooda (indijski film) ili Lollywooda (pakistanski film). Mnogi kritičari primjećuju da, osim položaja autsajdera i egzotike u zapadnom svijetu, Nollywood i Bollywood dijele i mnoge teme, gradeći veliki broj naslova na sličnim varijacijama priča o borbi dobra i zla.

Iako je 1995. zabilježeno ‘samo’ 200 snimljenih nigerijskih naslova, povećan uvoz u SAD i milijuni koji su se neočekivano počeli okretati u industriji, 2003. godine povećali su brojku na 600, ako je vjerovati podacima koje daje Filmmakers Cooperative of Nigeria, konzorcij koji objedinjuje 75 produkcijskih tvrtki. Većina filmova snimljena je kućnom videokamerom, i to u desetak dana, a do finalizacije jednog naslova potroši se oko 8.000 dolara.

Zanimljivo je da se nigerijska filmska industrija rađala zajedno s kolapsom nacionalne ekonomije. Nestalo je javno financiranje filma i televizije, a odlazak u kina postao je opasan sport zbog velike porasti kriminala; mračne prostorije postale su idealne lokacije za nasilje i pljačku, a kako je europski i američki program pojeo televiziju, redatelji su se pregrupirali, organizirali u svojevrstan pokret otpora i počeli snimati filmove temeljene na plemenskim predstavama svojeg podneblja.

Devedesetih se pojavljuje video, daleko jeftiniji od filmske vrpce, a razvojem Video CD formata (VCD) svaki se film mogao ‘zapeći’ na medij za 1,50 dolara, nakon čega odlazi u distribuciju po cijeni od tri dolara. Mnogi nigerijski intelektualci nisu previše sretni zbog popularnosti velikog broja naslova, smatrajući da priče o vješticama i fabule koje degradiraju prava žena imaju jako loš utjecaj na siromašnu i manje obrazovanu publiku, istodobno dodatno razvijajući stereotipe koje svijet ima prema Nigeriji.

Ipak, ako ćemo se složiti s Jonathanom Haynesom, autorom knjige ‘Nigerian Video Films’, nigerijska filmska produkcija ionako nikada neće probiti granice komercijalne zapadne kinematografije pa se treba zadovoljiti činjenicom da oni često predstavljaju jednu drugu kulturu i jedan drugi, egzotični svijet, makar se radilo o svijetu koji pred kamerama kombinira voodoo rituale i Bibliju, seks i nasilje, materijalno i duhovno...

Mali uzorak ovog golemog svemira u vječnoj ekspanziji dobit će i publika zagrebačkog Subversive Film Festivala, na kojem će gostovati nolivudski redatelji Kunle Afolayan i Zeb Ejiro, zajedno sa svojim filmovima 'Araromire' aka 'The Figurine', svojevrsnom nigerijskom verzijom priče o prodaji duše vragu, temeljenom na folkloru naroda Yoruba i božici iz naslova (osvojio je pet glavnih nagrada Afričke filmske akademije i doživio ogroman uspjeh u nigerijskim kinima) te 'Domitila, priča jedne prostitutke', velikim hitom iz 1996., melodramom o ženi koja ne može preživjeti radeći kao uredska pomoćnica pa se noću primorana prostituirati.

Dakle, više nemate razloga pitati se zašto niste gledali ni jedan naslov iz prebogate afričke riznice digitalnog kulturnog blaga, a za razliku od velikog broja publike izvan male mreže afričkih kinodvorana, imat ćete jedinstvenu priliku pogledati ove filmove u njihovu, za VCD kulturu posve netipičnom okruženju – na velikom platnu! Kako velika, druga po veličini kinematografija na planeti i zaslužuje.