U vječnim stihovima romantičnog Balaševića uživalo je više od 10 tisuća ljudi!

Porukom "Dobro večer Splite, dobro večer lepi uobraženi grade... jedini za koji znam da mu to dobro stoji..." veliki kantautor, pjesnik i glazbenik, malo je reći glazbena institucija i enciklopedija citata koji jednom izrečeni ostaju zauvijek zapamćeni - Đorđe Balašević sinoć je započeo koncert "Kad tamburama mangupi prepreče put..." u prepunoj u splitskoj Spaladium Areni.

Uz pozdrav publici, koja je stigla iz cijele Hrvatske ali i susjednih zemalja, Balašević je nastavio u brzom ritmu, a publika ga je ekstazi pozdravljala toplim i iskrenim ovacijama.

Koncert je otvorio stihovima Berbe '59., nastavio s Neko to gore vidis sve, i odveo publiku Spaladium Arene u neku drugu dimenziju, van ovog vremena i prostora, u kojem njegove riječi odzvanjaju poput najljepše melodije pisane za srce i dušu... Ne mora se posebno  naglašavati kako je publika punih 4 sata, koliko je trajao koncert, bez pauze, bila u svojevrsnom transu.

Pozornica od 200 kvadratnih metara, pretvorena u starogradsku ulicu, u svakom je segmentu dočaravala čarobnu priču koju je umjetnik vješto ispisao redajući lagane i brze note dobro znanih stihova uz pratnju svojih tamburaša iz Novog Sada, kao i s ostatkom orkestra (Ujedinjenim mangupima Vojvodine, kako ih je Đole nazvao).

U svaku nas je pjesmu uvodio šalama, dosjetkama, pričama,... a neke od njih uspjeli smo  zabilježiti.

"Pre nepunih mesec dana bili smo u Sarajevu, šteta što niste bili, bio je odličan koncert. Priča je bila potpuno drugačija... ali, poenta se svodi na isto. Nekad davno, čovek nije morao ničim da zasluži da bude dobrodošao. Bilo je sasvim normalno da u nekoj normalnoj varoši, normalan namernik, bude dobrodošao... Suviše puta se pojavljuje normalno, znam. Normalno je jako za*ebana reč, i niko to bolje ne zna nego oni u Sarajevu. Poenta je da nikada ništa ozbiljnije i ubojitije od tambure ne bi trebalo da prepreči put. Ali ne pitam se ja... ne pitam se ja, deco, tambure su super instrumenti, ali od nekih balvana tambure se ne mogu istesati pa sve da ih tešeš 1000 godina..."

U vječnim stihovima romantičnog Balaševića uživalo je više od 10 tisuća ljudi. Kao i svaki put, njegove pjesme izazvale su i plač, i smijeh, i pjesmu, i ples,... Pjesme ispunjene emocijama ne pitaju kada te dirnu u srce, zato je među publikom bilo svega pomalo, naizmjence - red suza pa red smijeha.

No jedno je sigurno, svi koji su bili, ponijeli su samo najljepše uspomene, a Đole je ponovno dokazao da je "valjda jedini mornar bez mora i lađe koji u svaku luku stiže i koji je uvijek dočekan raširenih ruku." Gost je za poželjeti jer, kako i sam kaže, dolazi rijetko i ostaje kratko. Njegove rime i tekstovi još uvijek pronalaze one koje će ih prenositi i na generacije koje dolaze.

"Postoji jedan prozor kojem dugujem serenadu. Bit će za koji dan 36 godina kako se ukazala jedna silueta plaha na tom prozoru i otad, od tog prvog juna, gde god da sam pevao, od Vancouvera do Novog Zelanda, uvek sam pevao pod tim prozorom... iako sve pesme nisu napisane o toj silueti, s tog prozora, onda su napisane zbog nje... da bi je ganule, ozarile, ... "

Nastavio je koncert s pjesnana Otilia, Oprosti mi Katrin, ...

"Ja stvarno nisam kriv što sam talentovan, to je nešto što nisam stekao radom, tako da sam ustao i vežbao. To dobiješ i ne znaš što da radiš s tim... i to je mnogo komplikovana stvar jer neke pesme ispadnu pametnije od tebe... a nekad neke pesme nastanu pre vremena...

Potom je otpjevao Boža zvani PUB, Moja je draga veštica, Olivera, Lepa protina kći, Galicia, ...

"Kada mi ponestane reči, citiram Balaševića, pa dobro ponekad i dedu. Moj deda nije bio baš jako pričljiv, njega uglavnom citiram kad ćutim, imao je neke ideje i priče vrlo čudne. Progovoraoa je retko zato i pamtim sve što je reko... Jednom baš povodom priče o Galicji i tim romantičnim vremenima, postavio sam dedi klinačko pitanje: "Ko je dobio rat?" Na to me deda jako čudno pogledao i rekao mi: "Sine zapamti jednom zauvek, za pametnog čoveka svaki rat je izgubljen... Zapamtio sam... "

Podsjetio nas je na nemile, ratne događaje koji se i dan danas događaju na Mediteranu, u Ukrajini,... diljem svijeta pjesmama Ratnik paorskog srca, Samo da rata ne bude, ...

"Od bake sam nasledio tu mađarsku sinkopu, koja se ne može naučiti... Nisam nikada naučio mađarski, on je deco jezivo težak jezik. Kaže jedna legenda koju sam upravo izmislio da je Bog jednog dana hteo da nauči mađarski, ali odmah je sutradan odustao. Rekao je: "Svi što znaju mađarski oslobađaju se učenja ostalih jezika." Oni je*ote imaju reči od 1, 20 metara!!! Ja ne znam da pričam mađarski, ali zato znam da ga pevam,..."

Glazbeni spektakl nastavio se potom u mađarskom ritmu: Ljudmila, Budimpeštanski sneg, Slabo divanim mađarski, Devojka sa čardaš nogama, ...

"Vreme je deco precenjeno. Mi smo tu bitni jer ništa vremenu ne bi vredilo da nema nas. Da nema nas, vreme ne bi znalo da prolazi ... Mi smo ti koji ga bojimo i obeležavamo, i zato one priče kako živimo u lošim vremenima, ne vrede. Vremena su nažalost onakva kakvima ih mi pravimo,..."

Podario nam je trenutke sjetnih serenada, tužnih ljubavi i prolaznosti vremena pjesmama:

Slovenska, D-mol, Ljubav ne pobeđuje, Neki novi klinci, Miholjsko Leto, Provincijalka, Mirka, Aco Braco, Namcor, Sin jedinac, ...

"Svet ne možeš pesmom spasiti, kaže jedan stih, dušu možda i možeš tu i tamo. Ali jedan ovako kišni petak možeš definitivno spasiti pesmom. Hvala vam što ste bili večeras sa nama...", kazao nam je Balašević obilježivši time završetak koncerta.

Nakon puna četiri sata i s podužim bisom, Balašević se s publikom Spaladium Arene oprostio u 1 sat i 30 minuta ujutro pjesmama Kao rani mraz, Lađarska serenata, Bože Bože, Ćaletova pesma, Portret života mog, Ringišpil, Odlazi cirkus ...