Prvi čovjek Prljavog kazališta Jasenko Houra kao klinac je odlazio na mnoge koncerte na Šalati, a danas će prvi put i sam svirati na tom mjestu. Njihova velika turneja kreće velikim zagrebačkim koncertom koji je danima unaprijed rasprodan do posljednjeg mjesta. Prljavci su i ovaj put pokazali kako postoji posebna veza između njih i publike koja ne blijedi ni nakon skoro 40 godina njihovog postojanja.

Gdje vam je draže svirati? Na otvorenom prostoru, stadionima, dvoranama ili u klubovima gdje je intimnija atmosfera i komunikacija između vas i publike?

Kad je riječ o prostorima, uglavnom smo raspoloženi za veće koncerte, ali daleko od toga da ne volimo klubove. Nama je najvažnije kakva je bina. Ako je trunku premala, ne možemo se razmahati po njoj. Ali sve ima svoje čari. Osobno više volim svirati u većim prostorima.

Postoje li dani, trenuci kad vam se ne da popeti na pozornicu?
Mislim da bez obzira na dan i okolnosti, onaj famozni trenutak 15 minuta prije koncerta nemaš percepciju koliko god si taj dan bio raspoložen ili ne, barem je tako kod mene. Puno sam o tome razmišljao i mogu biti ne znam koliko napet, u meni postoji i tinja želja da što prije izađem na pozornicu. I samom sebi taj proces neki put pokušavam objasniti. Takav sam vjerojatno bio kao klinac dok sam se bavio sportom. U jednom trenutku ti se jednostavno dogodi switch i prije izlaska na binu nastane prekid svega što je bilo prije toga. Sam čin dolaska na pozornicu s bendom je kao da sam prošao kroz neka druga vrata, ušao u neki film.

Imate li nekakve rituale prije izlaska na pozornicu?
Nemam neki specijalan ritual. Volim kad sam okružen članovima benda s kojim razgovaram o različitim temama, popijem kavu, zapalim cigaretu, popijem kolu i možda nešto slatkog pojedem.

Što obavezno morate imati u garderobi, čega nikad ne smije nedostajati?
Vode nikad ne smije nedostajati. To pijem cijelo vrijeme i to mi je najvažnije.

Glazbenici nakon dva, tri sata svirke potroše puno energije, iscrpe se, fizički i psihički se istroše. Kako nadoknađujete energiju?
Nakon koncerta me obično još dugo drži adrenalin. Kazalište ima naviku da kad ne svira, svaki dan ima probu tako da nemam nikakav poseban recept kako se to nadoknađuje. Jednostavno to nadoknađuješ tako da nakon što siđeš s bine odeš u tišinu i odmaraš, pokriješ se ručnikom da nisi mokar, da se ne razboliš. Zaista nemam neko posebno nadoknađivanje energije. Emotivno se jako isprazniš nakon koncerta. Svaki put je završetak nastupa kao proslava rođendana - svi se raziđu, ostanu prazne čaše i ti ostaneš sam i onda imaš neke minute za sebe razmišljanja o svemu. Moram priznati da često puta nakon koncerta kad se publika raziđe, znam biti tužan.

Spomenuli ste odmor. Kako se vi odmarate?
Moj osnovni odmor, kad smo na turneji je čitanje. Netko sakuplja marke, a ja čitam. (smijeh) Kad sam kod kuće, s obitelji sam, gledam košarku, pratim umjetnost... Budući da za puno toga nisam talentiran kad je riječ o umjetnosti, puno toga me zanima pa to proučavam i uživam u tome.

Prati li vaša obitelj koncerte i hoće li biti na Šalati?
Bit će djevojački dio obitelji sa svojim prijateljicama. Falit će mi što nakon dugo godina, prvi put sviramo koncert u Zagrebu a da na njemu neće biti sina Ivana s nama budući je trenutačno preko bare. Kad smo se posljednji put telefonski čuli, shvatio sam kolika će praznina bez njega i da me nema tko uveseljavati svojim pričama prije koncerta. Obitelj dolazi na koncerte, ali bend je svijet za sebe i kad su koncerti, tu nema puno prostora za njih.