Odmah nakon Drugog svjetskog rata, nešto uzbudljivo se dogodilo u umjetničkom svijetu New Yorka. Čudna i neodoljiva energija počela je pucketati cijelim gradom, dok su umjetnici koji su se godinama borili sa siromaštvom i neuspjehom naglo našli samopouzdanje i ostvarili uspjeh. Zajedno su stvorili pokret koji je s godinama postao poznat kao apstraktni ekspresionizam. Trenutno je to tema velike izložbe, sa 164 djela 30 umjetnika (uključujući Willema de Kooninga, Jacksona Pollocka, i Marka Rothkoa) u Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Londonu.

Jedna od najneobičnijih stvari kod apstraktnog ekspresionizma je brzina kojom je postao međunarodno poznat i priznat. Usprkos tome što su umjetnici povezani s njime dugo tražili svoje prepoznatljive stilove, kad se pokret kristalizirao u kasnim četrdesetima, brzo je postao prvo zloglasan, onda i uvažen. Do 1950-ih postalo je općeprihvaćeno da se najveći napredak u slikanju i izradi skulptura postizao u New Yorku, a ne u Parizu. 1957., godinu dana nakon Pollockove smrti u automobilskoj nesreći, Muzej Metropolitan platio je 30.000$ za njegovu sliku Ritam jeseni - iznos bez presedana za suvremenog umjetnika u to vrijeme.
 
Godinu dana nakon toga, izložba Novo američko slikarstvo, utjecajna izložba koju je organizirao njujorški Muzej suvremene umjetnosti, započela je sa jednogodišnjom turnejom po europskim gradovima, uključujući Basel, Berlin, Bruxelles, Milan, Pariz i London. Trijumf apstraktnog ekspresionizma je bio potpun.

Nehotični pomagači?

Ubrzo je došlo do reakcije. Prvo je stigao pop art, koji je odvukao pozornost s apstraktnog ekspresionizma na početku 1960-ih. Onda su se pojavile glasine o tome da je uspjeh apstraktnog ekspresionizma nekako sumnjiv.
 
1973. godine u članku objavljenom u časopisu Artforum likovni kritičar Max Kozloff proučio je poslijeratno američko slikarstvo u kontekstu Hladnog rata. Tvrdio je da reagira protiv ''raspoloženja samohvale'' nedavnih publikacija kao što je djelo Trijumf američkog slikarstva (1970.) autora Irvinga Sandlera, prve povijesti apstraktnog ekspresionizma. Kozloff je nadalje argumentirao da je apstraktni ekspresionizam ''oblik benevolentne propagande'', u skladu s poslijeratnom ideologijom američke vlade.

Na mnogo se načina ova ideja činila smiješnom. Ipak su većina apstraktnih ekspresionista bili hiroviti autsajderi. Pollock je jednom prilikom rekao da su svi u njegovoj srednjoj školi u Los Angelesu za njega mislili da je ''pokvareni pobunjenik iz Rusije''. Prema Davidu Anfamu, do-kustosu izložbe Kraljevske akademije: ''Rothko je za sebe rekao da je anarhist. Barnett Newman je bio deklarirani anarhist, napisao je uvod za Kropotkinovu knjigu o anarhizmu. Tako da tu imate jezgru nekonformističkih umjetnika, koji su bili u potpunosti izdvojeni od američke kulture. Bili su suprotnost agentima u Hladnom ratu''.

Usprkos svemu tome, Kozloffove su se ideje primile. Nekoliko godina prije nego što su objavljene, 1967. godine, New York Times otkrio je da je liberalni anti-komunistički časopis Encounter indirektno financiran od strane CIA-e. Kao rezultat toga, ljudi su počeli gajiti sumnje. Je li moguće da je CIA sudjelovala i u promociji apstraktnog ekspresionizma u svijetu? Je li Pollock, namjerno ili ne, bio propagator američke vlade?

Meka moć

Velik broj eseja, članaka i knjiga je uslijedio nakon Kozloffovog članka te se u svima njima argumentiralo da je CIA nekako manipulirala apstraktnim ekspresionizmom. 1999. godine britanska novinarka i povjesničarka Frances Stonor Saunders izdala je knjigu o CIA-i i ''kulturnom Hladnom ratu'' u kojoj je ustvrdila: ''Apstraktni ekspresionizam se koristio kao oružje u Hladnom ratu''. Sinteza njezine argumentacije je dostupna online, u članku kojeg je napisala za novine Independent 1995. godine. Napisala je: ''CIA je začela i promovirala američke slike apstraktnog ekspresionizma oko svijeta više od 20 godina, u maniri renesansnog princa-mecene - samo tajno''.

Bit njenog argumenta sastoji se u sljedećem. Znamo da je CIA financirala kulturne inicijative kao dio svojeg propagandnog rata protiv Sovjetskog saveza. To je činila indirektno, s velike distance, putem organizacija poput Kongresa za kulturnu slobodu (CCF), anti-komunističke grupe aktivne u 35 zemalja, a koju je CIA financirala i osnovala. Na primjer, CCF je sponzorirao pokretanje časopisa Encounter 1953. godine. Također je financirao put i sudjelovanje Bostonskog simfonijskog orkestra na Pariškom festivalu moderne glazbe.

Prema Saunders, CCF je financirao nekoliko razvikanih izložbi apstraktnog ekspresionizma tijekom 1950-ih, uključujući Novo američko slikarstvo, koja je bila na europskoj turneji između 1958. i 1959. godine. Navodno si galerija Tate nije mogla priuštiti da dovede izložbu u London, pa je uskočio američki milijunaš Julius Fleischmann i financirao put izložbe u Britaniju. Fleischmann je bio predsjednik fondacije Fairfield, koju je financirala CIA. Može se dakle reći da su važni britanski apstraktni slikari poput Johna Hoylanda, a na koje je jako utjecala izložba galerije Tate, oblikovani uz pomoć američkih špijuna.
 
Saunders također ističe povezanosti između CIA-e i njujorškog Muzeja suvremene umjetnosti (MoMA), koji je bio važan promotor apstraktnog ekspresionizma. Nelson Rockefeller, predsjednik MoMA-e tijekom 40-ih i 50-ih, bio je blisko povezan s američkom obavještajnom zajednicom. Isto vrijedi i za Thomasa Bradena, koji je upravljao kulturnim aktivnostima u CIA-i - prije nego se priključio ''Kompaniji'', radio je kao glavni tajnik MoMA-e.

''Proračunato i cinično''

Čak i danas priča o CIA-inom upletanju u apstraktni ekspresionizam ostaje sporna. Prema Irvingu Sandleru, danas 91-godišnjaku, ona nije istinita. Tijekom našeg telefonskog razgovora, rekao mi je: ''Nije bilo apsolutno nikakvog uplitanja ikoje vladine agencije. Nisam vidio nijednu činjenicu koja dokazuje takvu urotu. Sigurno bi dosad nešto – bilo što - iskrsnulo. Uostalom, nije li zanimljivo da je federalna vlada u to vrijeme smatrala da je apstraktni ekspresionizam komunistička urota s ciljem potkopavanja američkog društva?''

David Anfam je oprezniji. Kaže da je ''dokumentirana činjenica'' kako je CIA preuzela apstraktni ekspresionizam u svom propagandnom ratu protiv Rusije: ''Čak i Novo američko slikarstvo [izložba] je dijelom financirana od strane CIA-e'', kaže.  Prema Anfamu, lako je vidjeti zašto je CIA htjela promovirati apstraktni ekspresionizam. ''To je veoma proračunata i cinična strategija'', objašnjava on, ''jer pokazuje da ste u Americi mogli raditi što god ste htjeli''. Do 1950-ih apstraktni ekspresionizam je bio povezan s konceptom individualne slobode, njegova platna su shvaćana kao subjektivni izričaji unutarnjih života umjetnika koji su ih oslikavali.
 
Kao rezultat toga, taj je pokret bio korisna suprotnost službenom ruskom stilu socrealizma. '' Amerika je bila zemlja slobodnih, dok je Rusija bila kulturno zaključana.'', kaže Anfam, oblikujući misao koju je CIA htjela prenositi tijekom Hladnog rata.

To naravno ne potvrđuje da su umjetnici surađivali s CIA-om, pa čak ni da su bili svjesni da CIA financira izložbe apstraktnog ekspresionizma. Koja god bila istina o razmjerima CIA-inog financijskog interveniranja u apstraktni ekspresionizam, Anfam vjeruje da je to ''najbolja stvar za koju je ta institucija ikad dala novac''. Uz smijeh govori: ''Radije bih da su trošili novac na apstraktni ekspresionizam nego na rušenje ljevičarskih diktatora''.