„Ono što dobivamo trenutačno nije dovoljno da se pokrije ono što se izgubi na poslu. Evo, ja moram uzeti neplaćeni dopust s posla da bih igrala za reprezentaciju i tu gubim i do 300 eura na plaći“, kaže jedna od najboljih hrvatskih nogometašica koja je zaposlena u pograničnoj policiji

Ženski nogomet sve je popularniji, a brojke koje se pritom ostvaruju su fascinantne. Preko 90.000 navijača pratilo je lani nogometašice Barcelone u polufinalu Lige prvakinja, finale se igralo na rasprodanom stadionu nizozemskog PSV-a pred 35.000 gledatelja.

Više od deset tisuća navijača prosječno prati utakmice najvišeg razreda ženskog nogometa u Europi, što je podatak koji je zasad nedostižan čak i našim prvoligašima. Nogometašice su sve planetarne zvijezde… A kako to izgleda u Hrvatskoj?

Primjerice, derbi utakmice prati stotinjak gledatelja, iako na terenu bude pravih majstorija. A tu se najčešće posebno ističe Izabela Lojna.

U svojoj karijeri Izabela Lojna je dvaput proglašavana najboljom igračicom hrvatske lige, jedna je od najboljih i najdugovječnijih nogometašica Osijeka s 15 odigranih sezona, dok je u reprezentaciji upisala 88 nastupa i 13 golova.

S takvim nogometnim životopisom, koji ponavlja iz godine u godinu, Lojna je mogla igrati i u inozemstvu, ali ostala je vjerna "bijelo-plavom" dresu.

- Kad napravim pregled svoje karijere, malo mi je žao da se nisam okušala i vidjela na kojoj sam razini u odnosu na najbolje. Ne radi se o financijama, nego samo sam htjela vidjeti kako se igra u jačim ligama, poput engleske, njemačke, španjolske, napominje Izabela Lojna u razgovoru za web stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora.

Izabela je u svibnju napunila 32 godine, a nogomet će još dugo biti u njezinim planovima.

- Planiram igrati dok me tijelo bude služilo. Znam se šaliti s Upravom kluba da ću prestati kad osvojimo 30. naslov prvakinja i zaslužimo treću zvjezdicu za dresu. Sad smo na 25 titula, dakle još barem pet godina. To mi je izazov.

Osječanke se nadaju da bi mogle svoje mjesto u europskim natjecanjima naći kroz Europsku ligu, koju UEFA planira uvesti i za ženske klubove, iako su i u kvalifikacijama Lige prvakinja zabilježile nekoliko odličnih rezultata.

- Nadam se da će se ta ideja ostvariti jer bi to pomoglo manjim klubovima, kakav smo realno i mi... Imali smo i u Ligi prvakinja dobrih rezultata, prije tri godine izbacile smo favorizirani Anderlecht, a i prošle i ove godine smo došle do zadnje runde prije ulaska u skupine. Nadam se ubuduće nekom boljem rezultatu u Europi.

Zanimalo nas je kakva je podrška Hrvatskog nogometnog saveza ženskoj reprezentaciji.

- Iskreno, živimo od muške reprezentacije i njihovih rezultata. Sad imamo  veću podršku Saveza, počevši od opreme, hotela, boljih terena, uvjeta za rad. Imamo dulja okupljanja... Kad sam počela igrati za reprezentaciju, našli bismo se dva dana prije utakmice. Sad se okupimo pet, šest dana ranije, stignemo nešto i uigrati. Nadam se kroz koju godinu, ne mora biti moja generacija, ali za deset godina, nadam se da će cure imati vrhunske uvjete i, ako mi sad ne uspijemo, neka se one plasiraju na veliko natjecanje.

No, iako je to teško razumjeti u vrijeme obilja u HNS-u, neke igračice su na financijskom gubitku jer - igraju za reprezentaciju!

- Dosta igračica još i radi, ove što dolaze iz inozemstva također. Ono što dobivamo trenutačno nije dovoljno da se pokrije ono što se izgubi na poslu. Evo, ja moram uzeti neplaćeni dopust s posla da bih igrala za reprezentaciju i tu gubim i do 300 eura na plaći. U reprezentaciji po okupljanju dobijemo 200 eura. Nešto skupim na putnim troškovima jer idem autom pa sam na kraju možda u plusu, najviše 100 eura.

Kao i većina sportašica koje igraju u Hrvatskoj, nogometašice ne mogu živjeti samo od bavljenja sportom. 

- Nadam se da će se to kroz koju godinu biti moguće za mlađu generaciju, ali tu moraju klubovi uložiti puno više. U ženskom nogometu baš i nema prihoda. Realno, najbolje bi bilo spojiti muške i ženske klubove jer bismo time dobili marketing, financije, logistiku, sve bi bilo na višoj razini.

Zato neke igračice studiraju, neke dodatno rade u klubu s mlađim kategorijama, a neke su zaposlene, poput Izabele Lojne koja radi u - policiji.

- Nije naporno, uspijem sve prilagoditi. Kad sam dnevna smjena ne mogu doći na trening, a kad sam noćna, odradim trening prije posla. Šefovi su mi super, vole nogomet, puštaju me na utakmice. Kad su čuli da igram nogomet i da sam reprezentativka, bili su oduševljeni. Radim u pograničnoj policiji, na granici sa Srbijom, mi smo mali prijelaz, nema migranata. Puno većih problema imamo s područjem koje se zove Liberland i od koje žele napraviti 'državu u državi', otkriva Izabela Lojna.