Svi smo još pod dojmom velike fešte u dvorani Krešimira Ćosića u Zadru! Prenosimo osvrt Branimira Čakića, koji ističe kako je našem Zadru odista tako malo potrebno na putu renesanse!

Prastari sam Zadrov dres sinoć strateški nasadio na stolicu spram postelje kako bi me podsjetio na trijumf bijele boje dočim se probudim. Ne kazujem toliko o omiljenoj nam košarci i o pobjedi koja je našem Zadru donijela državni naslov prvaka; kazujem više o raspjevanim tribinama u bijelome; o boji zajedništva kazujem.

Odavno su zakon tržišta i generički moderni trendovi osakatili romantiku u profesionalnome sportu koliko i u mainstream umjetnosti; osakatili, ne i ubili, o čemu svjedoče sinoć dupkom puna Krešina dvorana i činjenica da bi se do zadnjega mjesta popunila i dvaput veća dvorana, u najmanjem gradu na košarkaškoj mapi europskih velikana.

Našem Zadru odista je tako malo potrebno na putu renesanse; i ovoga puta za renesansu zaslužni su igrači, trener i svi u pogonu omiljenog nam kluba. Publika sa starim i mladim Tornadom u prvim redovima - šesti igrač koji se u Zadru često premetne u prvoga - pokazao se u punoj formi te je i na trenutke je odista grmjelo kao onomad u drevnim Jazinama. Stoga, svima naklon do poda.

Možemo li danas iz jučer naučiti išta za sutra?
Realnost nije bijela i nikada nije bila bijela, unatoč svim opjevanim trijumfima. Ne kazujem primarno o sportskim dosezima, premda je ono što ću sada istaknuti u korijenu svega oko nas.

Uvijek valja krenuti od sebe želiš li bolji svijet oko sebe. Ni od čega umorniji nisam kao od ružnih riječi na račun dragih mi i bliskih ljudi. Kada bi ih prihvatio, zaključio bi da baš nitko ne valja, čak ni pokojni zadarski divovi graditelji poput Kreše Ćosića i Enza Sovittija. Jednima ne valja Pino, drugima ne valja Jupe, trećima Ćiro, četvrtima Veljo, petima Ari, šestima Pop, sedmima Emilio, osmima sveti Petar i sveti Ante; i tako je sa znanima i neznanima, s prijateljima, kolegama i susjedima bilo i jučer; i budite uvjereni da bi KK Zadar, da zlih jezika i onomad nije bilo, barem jednom u doba ponosa i slave ponio titulu prvaka Europe.

Zli jezici tjeraju braću i sestre da se udalje zbog nasljedstva i zbog pretjeranog ponosa; isto vrijedi i za mnoge nekadašnje suigrače kadre do groba međusobno ne prozboriti ni jednu jedinu riječ i uz to posezati za najstrašnijim zamislivim kletvama. I svi vjeruju da su u pravu i da im je učinjeno nešto neoprostivo. A onda dođe do svima neophodnoga – smrtne postelje i smrtnog časa. Nagledao sam se prestravljenih izraza umirućih i naslušao nijemih vriskova za propuštenim i nad učinjenim. Ne čekajte, dragi moji, triježnjenje na smrtnoj postelji.

Ne krivite nikad druge za svoja iskustva; ne kriviti, već blagoslivljati druge za svoje agonije presudan je korak prema sazrijevanju duše. Drugi je korak bez sumnje i bez mrmljanja prihvatiti svoje trenutačno stanje. Želiš li drugome zlo, ne očekuj sebi dobro.

Jer zla želja zlo priziva, a prisutnost zla uvjetuje odsutnost dobra. Dopustiš li da te oblikuju razočaranja, u razočaranje ćeš se vlastito pretvoriti. Razočaranja rađaju gorčinu, a gorčina tjera djetinji zanos bez kojeg se život na robovanje nebitnome svodi. Ružnim riječima ničiji svijet uljepšati nećete.

Možete li danas ni o kome ništa ružno misliti i svima i svemu oprostiti i dobro poželjeti? Uspijete li danas, potrudite se i sutra i možda vam u naviku prijeđe. Rezultat donosi dašak mira s mjesta na kojem ničije patnje nema. Kada bi čovjek znao moć misli, nikad ništa ružno pomislio ne bi. O tome sam detaljno sve rekao u Divovima i Bunarima.