Na samom dnu jednog od najljepših hrvatskih krških jezera, prirodnog fenomena Modro jezero, iz godine u godinu sastaju se Vilenjaci i Vukodlaci kako bi odmjerili snage u najdražem im sportu - nogometu.

Zvuči kao kakav san ili barem bajka, ali to ipak nije slučaj, malonogometna utakmica na dnu presušenog jezera tradicija je koja se u Imotskom čuva već 79 godina. 

Ekipa iz mlade splitske agencije None Of The Above razgovarala je s predstavnikom Vilenjaka, novinarom Bracom Ćosićem i predstavnikom Vukodlaka Joškom Mustapićem, koji su im otkrili kako je sve počelo.

- Nakon velikog potresa 1943. godine presušilo je Modro jezero. Momci iz Imotskog koji su bili na studijima po zemljama Europe, donijeli su nogometnu loptu i odigrali utakmicu. Nažalost, nemamo fotografija ili videomaterijala, ali imamo rječju zabilježeno da se utakmica odigrala između ekipa iz dva različita kvarta Imotskog, Jezero i Bazana - prisjeća se zapisanog Ćosić. 

Nije odmah došla ideja o vilenjacima i vukodlacima, njih je tako krstio sad već pokojni sumještanin Duje Delić. Vilenjake po vilinskoj pećini sa zapadne strane jezera, a Vukodlake s istočne. Specifičnost ovih utakmica je, naglašava, da već godinama završavaju remijem.

- U početku su to bile ozbiljne utakmice, pa bi netko poveo s dva, tri gola razlike, ali onda smo rekli zašto bi imali tu nekakvo rivalstvo, bitno je da dođemo i posjetimo jezero, pa ćemo se dogovoriti da bude neriješeno. Tako je i bilo i ostalo do dana današnjeg. Radosni smo jer ovo je promocija grada Imotskog i njegovih prirodnih ljepota - priča s ponosom Ćosić, koji je odigrao skoro sve utakmice održane na Modrom jezeru, a s ovogodišnjom sedamnaestom se službeno umirovio.

Predstavnik Vukodlaka Joško Mustapić ispričao je legendu o vilama Plavog jezera, kako ga zbog odsjaja plavetnila neba nazivaju Imoćani.

- One su u noćima punog mjeseca pozivale imotske momke da siđu u jezero i ljubovale s njima. Znak su davale samo posebnim momcima, pjevale bi, a samo bi izabrani momak čuo pjesmu. Problem je bio što nakon vile, taj momak više nije želio biti s nijednom drugom ženom. I onda su se dosjetile majke, svekrve i bake. Kada bi voda na plaži Plavog jezera bila mutna, slale su djevojke da se smoče i tako je magija vila prelazila na njih. Od tada, više nijedna žena iz Mustapića nije otišla od svog muškarca, jer se ta posebna magija s vila prenosila na naše supruge - govori Mustapić. A i jezero je kao žena, dodaje.

- To mi tako kažemo jer i u poznim godinama ima jednu ljepotu i prepoznatljiv miris koji vam ostaje u duši - pjesnički zaključuje.