Gostujući u emisiji Veto Sanjina Španovića na N1 televiziji proslavljeni hrvatski skijaš Ivica Kostelić rekao je, odgovarajući na pitanje o kraju njegove karijere, kako je moguće da je odvozio svoju posljednju utrku i završio karijeru.

- Ne znam hoćete li me više ikada vidjeti na startnoj kućići u Svjetskom kupu. Da, moze biti i to da mi je plan da nikada ne kažem zbogom ili da mi je neka utrka bila posljednja, a da se ona dogodila. Najljepše je nestati odjednom, bez puno pompe – rekao je Kostelić koji ipak nagodinu neće na Zimske olimpijske igre.

- Sigurno je da su Olimpijske igre motiv za svakog sportaša, ja sam bio na njih nekoliko, imao sam uspjeha, i eventualno bih odlazio na OI radi borbe za odličja. Ali, mislim da to nije realno zbog stanja u kakvom s nalazim i teško da ću otići na Olimpijske igre – rekao je Kostelić uz dodatak „nikad ne reci nikad“.

Upitan žali li što ipak nije ispunio svoj san, osvajanje olimpijskog zlata, kazao je kako mu je na prvu bilo žao, ali danas više nije.

- Kad udes u cilj i u prvom trenutku nisi zadovoljan nakon što vidiš da nisi ostvario najveći cilj. Ali to traje samo sekundu i onda nestane. Sa svakom svojom sam medaljom presretan. Sto se tiče zlata jedan fan na Facebooku mi je napisao da ako nisam sretan bez zlata, ne bih bio sretan ni sa zlatom – rekao je Kostelić.

Kaže da o svemu tome oko kraje karijera nije mu teško govoriti, no da ipak mu je teško oprostiti od nečega što je njemu bilo lijepo.

- Ja nisam radio ništa drugo u životu osim skijanja, bio je to jedan dugačak put, na kraju kojeg sam sada. Nije lako, kao da se opraštate od dugogodišnjeg prijatelja. U određenom smislu skijanje sam ja, mi smo toliko isprepleteni i uvijek je to u meni bilo duboko usađeno. Na neki način je to prekid dugačkog putovanja s kojim sam se stopio – kazao je Ivica dodavši kako bi opet sve prošao jer „svaki čovjek treba pratiti svoj put, a neki putevi imaju srca, a neki nemaju“.

Ivica priznaje kako konačno zbogom nikada nije javno izrekao i zbog mogućeg straha od nečeg novog što ga čeka u životu nakon 30 godina karijere.

- Ima nešto u tome da me je i pomalo strah tog nečeg novog za mene premda se ne bojim novih iskustava. To je izlazak iz jedne rutine koja je trajala cijeli zivot do sada i nadam se da cu tu rutinu prenijeti na neku drugo polje aktivnosti gdje se vidim u budućnosti. Posvetiti cu se svojoj obitelji, od nečeg se mora i živjeti i moram imati neki posao, nadam se da cu sa nekom savjetničkom ulogom u Savez moci pomoci novim generacijama – rekao je Ivica Kostelić.

Govoreći o obitelji kazao je kako je sretan što kada bi se njegovi sinovi poželjeli baviti skijanjem ne bi morali proći sve ono štu su on i Janica prošli, već da bi imali puno bolje uvjete.

- Na neki nacin je to i ostavština obitelji Kostelić. Što god oni odabrali pa bilo to i skijanje neka bude sto manje ozljeda. Podupro bih svakoga tko želi ići tim putem kojim sam ja išao – kaže Kostelić.

Upitan misli i da je zapravo osoba s izgubljenim djetinstvom zbog režima treninga kakve je prolazio kazao je kako on smatra da je možda to bio pomalo neortodokstan način odrastanja iz svakodnevne perspektive, ali da ga ne bi mijenjao za svakodnevni put.

- Ja sam imao prekrasno djetinjstvo. Gledajući oko sebe bio sam u privilegiranom položaju jer sam bio stalno u prirodi, otkrivao samog sebe, pomicao svoje granice dok mnogi vršnjaci nisu to mogli. Kad prolazite kroz tu skijašku pripremu, vi ste daleko od kuće na mjestima koja nisu bogata ikakvim socijalnim životima. Jednom sam bio na ledenjaku 46 dana bez puštanja u dolinu i to bez televizora. Kratio sam vrijeme na druge načine, crtao stripove, čitao knjige i istraživao okolo ledenjak kada bi se žicare zatvorile. U takvom okruženju ste izolirani u svijetu i lako možete postati asocijalna osoba. Zato smo Janica i ja toliko vezani jer smo provodili toliko vremena zajedno – rekao je Ivica Kostelić koji tvrdi da se ne smatra intelektualcem obzirom na svoje obrazovanje i visoku opću kulturu.

- Intelekt nije konačna kategorija. Imam puno interesa, ali moj ideal je neki renesansi čovjek koji se moze istodobno baviti i sportom i umjetnošću. Imao sam sreće da sam mogao odrasti u takvom okruženju. Čovjek uci cijeli zivot i umre kao bedak – rekao je Kostić..

Kako kaže najdraža pobjeda mu i je i dalje ona iz Aspena na početku karijere.

Bol je nezaobilazan osjećaj u životu Ivice Kostelića. Iza sebe ima 14 ozljeda koje su mu uz četiri srebrne olimpijske medalje i naslov Svjetskog prvaka i osvajača Svjetskog kupa obilježile karijeru. U emisiji na N1 televiziji kazao je kako je prije starta utrke 2006. u Torinu kada je osvojio prvu olimpijsku medalju slušao pjesmu Mojoj majci od Prljavog kazališta i to zbog stiha „sve sam suze isplako“.

- Plakao sam tu i tamo, kada stvari ne idu kada ste željeli ili kada nešto jako boli. Zaplakao sam u karijeri i zbog veselja, jer jedino što zaslužuje suze su ozljede i pobjede – kazao je Kostelić koji tvrdi da mu je najemotivniji trenutak u karijeri bio kada je nakon te spomenute utrke zagrlio sestru Janicu u cilju.

- Najgori su bili trenutci kada smo bili ozlijeđeni i jedni i drugi istovremeno – rekao je Ivica.

Bol smatra sveprisutnom pojavom u sportu i tvrdi da se ne može baviti sportom ako se nije spremno na podnošenje boli.

- To je jedan od kriterija u vrhunskom sportu. Podnositi bol mora za vrhunskog sportaša postati rutina. Ljubav prema sportu je jača od toga. Nema previše tu kukanja, treba biti naučen da daješ sve od sebe čak i kada su okolnosti protiv tebe. Ponekad su ti bolovi prejaki, toliko da vas potpuno opstruiraju u postizanju vrhunskog rezultata. Vi možete lako odustati od toga, ali ja sam imao uvijek motiva preći preko boli – rekao je Kostelić.

Kaže da je njegov oporavak počinjao iste sekunde nakon što se ozlijedio i da je uvijek svu energiju odmah usmjeravao u smjeru oporavka.

- Istu sekundu kad su me dofurali u bolnicu radio sam trbušnjake jer jedino njih sam mogao raditi. Pomagao sam tijelu da se odmah oporavi. Bilo je frustrirajuće to raditi, oporavljati se 14 puta, ali uvijek znam da sve ovi o meni samome – dodao je Ivica.

Tvrdi da nikada nije tražio pomoć psihologa ili psihijatra, već da mu je bilo važnije bilo imati dobrog fizijatra

Ivica Kostelić u emisiji je nakraju i poslao je poruku i zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Rekao je kako bi volio da njegovom ocu pronađe angažman na Sljemenu.

- Ne treba gledati skijalište na Sljemenu kao neko nasljeđe koje smo ostavili mi Kostelići. Skijališta je bilo i prije, a ako smo mi pomogli da bude na takvoj svjestkoj razini drago mi je. Sljeme je sigurno profitiralo od Svjetskog kupa, kojeg istina u Zagrebu ne bi bilo da nije bilo nas. No, volio bih da se moj otac može uključiti više sada u pripremu i održavanja skijališta i bio bi to dobar potez da se posveti Sljemenu i svoju energiju usmjeri tamo sada kada više nije trener. Nisam osobno razgovarao s Bandićem, ali postoji ta želja kod mog oca – rekao je Kostelić u emisiji Veto.

I dok bi volio da se otac bavi Sljemenom, on se bavi ekspedicijama po sjevernim zimskim destinacijama.

- Bio sam na Islandu, pa sada nedavno u Norveškoj. Ja volim biti u prirodi, volim osjećati da sam daleko od civilizacije, osjećam da tamo ima nečega, nekakve slobode koju smo u gradu izgubili. Nije lako pričati o tome, to možete pričati samo s pojedincima koji su osjetili zov divljine, glavno je da se osjetite zadovoljno kada se nađete tamo daleko u divljini. Iduća ekspedicija je Grenland i imamo jedan određeni, sportski cilj o kojem ne mogu još pricati i to nije besmisleno lutanje – rekao je Ivica.

Voditelj Španović podsjetio ga je na njihove početke kada su spavali u staroj Ladi i upitao je li taj njihov auto i danas slika našeg društva i njegovog odnosa prema sportu obzirom da i dalje olimpijski šampioni poput Glasnovića, Kolak, Faka ili Udea ovise o svojim obiteljima i prijateljima.

- Ja znam da je to generalna tema kukanja, ali veliki dio svih pothvata, ne samo u sportu, ovisi o osobnom angažmanu i to je prirodno. Mi nismo očekivali skoro ništa od nikoga i da smo se uhvatili u tome da nesto očekujemo to bi nas vec oslabilo. Pogrešno je očekivati pomoc od bilo koga, prvo se treba osloniti na sebe i svoje snage. Ako to znači spavati u Lađi onda je to tako. Nema toga da je teško, morate se snaći i po meni je pogrešno očekivati bilo kakvu pomoc. Lijepo bi naravno bilo kada bi te pomoci bilo – rekao je Kostelić.