Svjetski prvaci

Joel Abati, 38-godišnji ljevoruki rukometaš francuske reprezentacije, prokomentirao je uspjeh selekcije kojoj se na SP-u u Hrvatskoj pridružio tek od polufinala.

Abati se nakon nastupa za francusku reprezenmtaciju na Olimpijskim igrama u Pekingu, na kojima su ''pijetlovi'' osvojili zlatnu medalju, povukao iz nacionalne momčadi. Doduše, prema jednim izvorima, on je nakon Pekinga svojevoljno najavio oproštaj, a prema drugima, nije se od početka Svjetskog prvenstva našao na popisu izbornika Claudea Oneste zbog ozljede.

Bilo kako bilo, Onesta je pozvao Abatija za posljednje dvije utakmice na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj, polufinalnu i finalnu. Ozljeda Didiera Dinarta brinula je Onestu i njegov stručni stožer, a francuski izbornik htio je i s iskustvom Abatija pokriti određeno nezadovoljstvo igrom ljevorukih vanjskih igrača do polufinala.

Abati je bio u sastavu ''tricolora'' u polufinalu protiv Danske u Splitu i u finalu protiv Hrvatske u Zagrebu. Sa suigračima je proslavio svoj drugi naslov svjetskog prvaka. Prepričao je za početak povratak u domovinu, sa zlatkom oko vrata.

- Naši navijači čekali su na naš dolazak na aerodromu dva sata usprkos velikoj hladnoći. Vrlo smo ponosni na njih jer im sigurno nije bilo lako. Potom smo bili pozvani kod predsjednika koji nam je održao krasan govor. Obećao nam je pomoć po pitanju prepoznavanja i priznanja rukometa u našoj zemlji. Rukomet je u Francuskoj najuspješniji sport, ali nije na dovoljnoj cijeni. Nadamo se da će ovaj sport ubuduće imati većeg odjeka u našim medijima.

Kakva je bila atmosfera u Hrvatskoj nakon vaše pobjede u finalu?

- Moram reći da nismo osjetili nikakvo neprijateljstvo ili agresivno ponašanje Hrvata, iako su neke špekulacije tako sugerirale. Hrvati su bili malo razočarani zbog poraza, ali mislim da su prepoznali našu kvalitetu. Shvatili su da ih je u finalu pobijedila bolja momčad! Bili su uvjereni da su oni najbolji, ali su nakon utakmice spoznali da Francuska danas ima najbolju rukometnu reprezentaciju na svijetu. Pobijedili smo Hrvatsku i oni nas zbog toga poštuju. Isto smo ranije učinili sa Šveđanina ili s Rusima.

Dakako, Abati zbog kasnog priključivanja nije dao veliki obol osvajanju zlatne medalje.

- Istina da je momčad najveći dio posla obavila bez mene. Međutim, ja sam stigao uoči polufinala i bio sam spreman na sve. S mojim iskustvom, momčad je znala da se može osloniti na mene u slučaju problema s ozljedama ili igračkih problema na terenu. Ozljeda Dinarta malo je zabrinula našu momčad, ali nakon mog dolaska je ta briga nestala.

Abati još uvijek nije definitivno zaključio karijeru u reprezentaciji. Kaže da nije siguran hoće li zaigrati i na Europskom prvenstvu u Austriji sljedeće godine...

- Ne znam baš. Teško se oprostiti od reprezentacije. Ja jako volim ovaj sport, želio bih i dalje nastaviti.

Nikola Karabatić je s 24 godine u rukometu osvojio praktički sve što je mogao...

- Nadam se da je još uvijek gladan uspjeha. On je sličan kao i ja, nikad nije do kraja zadovoljan, uvijek želi još više. Tako mora razmišljati i cijela naša momčad. U tom slučaju i dalje ćemo osvajati medalje. Ako se zadovoljimo onime što smo već postigli, možemo zaboraviti na nove uspjehe, neće ih biti – zaključio je Abati, koji je 10 godina karijere proveo u njemačkom Magdeburgu, iz kojeg je 2007. godine prešao u aktualni klub, Montpellier.