I kad nema nade, i kad odu svi, volit ću te Zadre, život moj si ti. Ili nisi?

Pobjeda nad Uniksom je arhivirana, navijaču Zadra Zmago je vratio osmjeh na lice i zrnce optimizma pred odlučujući dio odlučujuće sezone.

Ali nije samo pobjeda razlog zadovoljstva, pobjeđivalo se i prije, ali bez osmjeha na licu. Atmosfera koja se stvorila oko kluba dugo je umanjivala i vrijednost pobjeda. 

Navijači i igrači Zadra navikli su se na bodove kod kuće, protivnici u NLB ligi redom su skidali gaće kad bi ušli u Višnjik, i to ne bez razloga. Zadar je igrao dobro, ali s vremenom igra je pala, atmosfera kako u svlačionici tako i na tribini se izgubila, a dodatno su ju minirali porazi na gostovanjima koji su došli kao plod lošeg vođenja momčadi.

Igrači Zadra u posljednje su vrijeme (Hemofarm, Benetton, Uniks) ulazili na parket sa jednom mišlju - moram pobijediti, a druga koja je nakon prve pogreške uslijedila bila je opterečujuća "promašim li opet, naći ću se na meti zvižduka", sa takvim je bremenom teško bilo igrati, skrivali su se igrači od onih važnih lopti, nitko nije htio biti Pedro ili žrtveno janje publike.

Sjetimo se samo utakmice sa Hemofarmom u Jazinama, atmosfera u prvom poluvremenu bila je "da se smrzneš", toliko negativnih osjećaja u dvorani, toliko ružnih povika. I onda ljudi očekuju pobjedu. Utakmicu su spasili Johnson i Stipčević, jer su jedini imali hrabrosti pogledati u oči ljudima na istoku i zavapiti za pomoć, za gram razumijevanja. I taj gram je bio dovoljan za pobjedu, a navijači Zadra su ga radi antipatija prema upravi ili Pinu Giergiji sebično čuvali. Baš Pinu se često spočitava da je egoist,  zaljubljen u sebe, da se stavlja iznad kluba i mnoge njegove izjave to potvrđuju.

Ali što rade navijači kada sebi uzimaju za pravo da taj klub pokopaju, eutanaziraju? Jesu li i oni sebični? Jesu li i oni onda kao Pino Giergija iznad kluba?

Ratovati sa upravom nije grijeh, ali razračunavati se, sa kako mu tepaju "svetim klubom " i okretati mu leđa zbog jednog ili pet ljudi koji sjede u upravi je malo kontradiktorno navijačkom credu.

Rekli bismo jezikom ulice, igrači Zadra su "zatrulili", povukli su se svak' u sebe i sakrili iza momčadi. Nije to kvaliteta, ali kada navijači kluba koji "živi vječno" tako lako pokapaju isti, što bi bio problem pokopati jednog Perića, Rančića, Ivanova, Macuru...

Problem je tim veći jer je jasno k'o dan da ova momčad nema pravog vođu, "match winnera". Svaka čast Stipčeviću, Gečevskom i Johnsonu, koji su odlični košarkaši, ali "ubojice" nisu. Oni su samo najduže tu i zato preuzimaju odgovornost. U takvoj situaciji momčad je ta koja treba ostvariti pobjedu, ali momčadi dugo nije bilo, što je potvrdio i Dejan Ivanov koji je na press konferenciji poslije utakmice jasno rekao "konačno nismo bili skup pojedinaca".

I zato je ova "šok terapija" u vidu postavljanja iskusnog i karizmatičnog, da ne kažemo strogog Zmage Sagadina maksimalno pozitivna za momčad.

Svaka Zmagi čast, čovjek se uhvatio vjerojatno najgoreg posla na kugli zemaljskoj, a nitko ga nije silio. Nije se uhvatio tog posla radi novca, Magaša, Košte, Giergije ili nekog trećeg. Uhvatio ga se jer je u pitanju Zadar, grad košarke, sveti klub.

Navijač Zadra bi se danas trebao zapitati: ako jedan furešt, uz to Slovenac, zna prepoznati ime i važnost kluba i odluči mu pomoći zašto ja ne znam ili ne želim?

Razlog tome nikako ne bi trebala biti nesposobna uprava. Uostalom, ako mu već oni na katu odmažu, onda bi mu oni na tribini trebali pomoći. Jer:

Ljudi prolaze, a Zadar ostaje
Jer Zadar veći je,
od svakog čovjeka.
On živi do vijeka...