"Bilo mi je neugodno", pokunjeno će priznati Velimir Perasović. "Nakon onih 11:0 početkom treće psihički smo bili dotučeni i jedva smo dočekali da završi susret. U prvom poluvremenu igrali smo dobro, još i promašili nekoliko otvorenih šuteva, ali u drugom smo se propisno osramotili."

Ako nam dopuštate da povučemo paralelu, ovo je neodoljivo podsjećalo na Hrvatsku i Englesku u nogometu. U prošlom ciklusu slavila se pobjeda protiv moćnog rivala na domaćem terenu, a onda je krcata dvorana godinu kasnije očekivala da će protivnik sam od sebe potpisati još jedan poraz. I baš kao što su Englezi krvi žedni na Maksimiru grizli do 1:4, tako su i Talijani grizli do konačnih, najvećih u povijesti Cibone, -45 (40:85).

"Sigurno da je ovo najteži poraz u mojoj karijeri, i igračkoj i trenerskoj", kaže Perasović, ali ima i optimističan nastavak. "Ovo nam je teška škola, ali i ja sam kao igrač s Jugoplastikom recimo izgubio 30 razlike u Tel Avivu i kasnije postao europski prvak. Rekao sam već nekoliko puta, bit će i ovakvih dana."

Baš ovakvih, kada je omjer valorizacijskog indeksa 115:9, a Cibona ima 27 izgubljenih lopti - teško. "Izgledali smo kao juniorska momčad. Ovo nam je daleko najgora utakmica u ova dva mjeseca. Bili smo prepadnuti i od tih 27 lopti 15 ih je završilo ravno u njihovim rukama, a bez hrabrosti i čvrstine ozbiljna košarka ne može se igrati. Tih 11:0 s početka treće odnijelo nam je i ono malo samopouzdanja iz prvog poluvremena."

Momčad poput Siene jedva dočeka takav sitni psihološki pad, pa se na tribinama Draženova doma moglo čuti i zaključke poput: "Znači tako oni dobivaju 40 razlike u talijanskom prvenstvu." Ipak je Siena, uz Barcelonu, Panathinaikos, Olympiakos i Real, neki drugi svijet ove sezone.