Stojko Vranković podijelio 20 "banana" na utakmici

Legendarni košarkaški trener Božidar Maljković, koji je predvodio tadašnju splitsku Jugoplastiku do dva naslova europskog prvaka, dao je opsežan intervju internetskoj stranici Eurolige.

Veliki strateg, koji je u nastavku karijere do europskog trona vodio i Limoges i Panathinaikos, govorio je o najvećim trenucima svoje karijere, a velik je dio priče, dakako, posvetio trofejnim splitskim danima. Ipak, razgovor je počeo pitanjem o pariškom finalu 1991. godine kada je Split došao do svojeg trećeg uzastopnog naslova. Maljković je tada sjedio na klupi poraženog sastava Barcelone.

- Znao sam da će to biti teška utakmica jer je Split imao mnogo talentiranih igrača poput Tonija Kukoča, Velimira Perasovića i Zorana Savića. No, danima prije finala, kao i prije same utakmice, rekao sam svojim igračima da se posebno bojim Savića jer mislim da Kukoč i Perasović neće imati svoj dan. Nažalost, bio sam u pravu jer je Savić bio MVP finala, iako je za najboljeg igrača izabran Kukoč. Sjećam se da je George Eddy tijekom konferencije za novinare pitao Kukoča je li Savić zaslužio biti MVP i Kukoč se složio, naravno. Zoran je zbilja odigrao dobru utakmicu, ali Split je imao i veliki doprinos Avyja Lestera. On je odigrao samo jednu dobru utakmicu - finale 1991 - rekao je u uvodu danas 57-godišnji stručnjak.

- Mi smo imali veteransku momčad s igračima poput San Epifanija, Stevea Trumba, Audieja Norrisa i Nacha Solozabala. Imali smo dosta fizičkih problema uoči utakmice. Pokušao sam odmarati igrače mjesec dana prije Final Foura, ali istini za volju, nismo bili 100 posto spremni. Nije to isprika, ali tako je bilo. Moj trenerski cilj nije igrati dobro u svakoj utakmici, već davati najbolje u ključnim trenucima, poput Final Foura. No, Split je pobijedio s pet koševa razlike i zaslužio je to.

*Koliko ste ponosni time što ste stvorili splitsku momčad, možda i najveću u povijesti europske košarke?

- Ne tako davno Jugoplastika je izabrana za najbolju europsku momčad svih vremena, ali nije tako izgledalo na početku kad sam počeo raditi u klubu. Duško Ivanović, Petar Naumoski i Savić nisu tada bili u momčadi, a uz to smo igrali i bez stranaca. Puno smo uložili u naše mlade igrače i to nam se isplatilo. Mislim da nijedna druga momčad nije tada radila kao Jugoplastika. Nismo imali nijedan slobodan dan, svakodnevno smo naporno trenirali bez obzira na mladost igrača. Moji su igrači voljeli košarku i bili su veliki profesionalci, s nevjerojatnom voljom da svakim danom budu sve bolji.

- Odigrali smo 324 utakmice u četiri godine koliko sam bio trener, a za razvoj te momčadi moram odati priznanje i španjolskoj košarci. Svaki slobodni tjedan tijekom ljeta koristili smo za odlaske u Španjolsku gdje smo igrali prijateljske utakmice. Igrači poput Žana Tabaka, Perasovića, Ivanovića i Savića, koji su kasnije igrali za španjolske klubove, poznavali su Španjolsku bolje od lokalnih košarkaša (smijeh). Te su prijateljske utakmice u Španjolskoj pomogle Rađi, Kukoču, Tabaku i ostalima da postanu bolji igrači i bolja momčad.

*U finalu 1996. ste odveli Panathinaikos do prvog naslova europskog prvaka. Ključni igrači u toj su pobjedi protiv Barcelone bili Dominique Wilkins i Stojko Vranković. Koliko su vam oni bili važni u toj utakmici i cijeloj sezoni?

- Imao sam problema s Wilkinsom na početku te sezone, ali to je bilo razumljivo. Nikad nije počeo trenirati tako naporno već u kolovozu, a uz to nije poznavao ni europsku košarku kad je stigao u Atenu. Uvijek je sa sobom nosio inhalator za astmu, ali mislim da nikad nije imao astmu. Koristio je inhalator za izbjegavanje napora i prestanak treninga na kratko (smijeh). Jednom sam mu rekao: “Zarađuješ 3.5 milijuna dolara, nemaš se pravo žaliti. Ako si imao astmu, trebala je nestati sa svim tim novcem.” Nakon toga je nazvao Dina Rađu s kojim je igrao u Bostonu i požalio mu se. Rađa je rekao da sam ja korektan čovjek koji poštuje svakoga tko naporno radi. Rađa mu je dao vrijedan savjet: naporno radi. Kasnije nam je Wilkins sam donio pobjedu u Grčkom kupu, igrao je fantastično. Promijenio je svoje ponašanje i donio nam europski naslov.

- Što se tiče Vrankovića, on nije bio veliki strijelac jer ga to nije zanimalo. Promijenio sam mu poziciju u napadu, udaljio sam ga od koša kako bih otvorio više prostora. Stojka nije bilo lako trenirati, ali on me dobro poznavao jer je bio prijatelj s Rađom i Kukočom. Uz to što je bio veliki igrač i najbolji bloker, Stojko je i vrlo draga osoba. Izgleda arogantno, ali ne znam nijednog igrača s takvim ljudskim vrijednostima. Sjećam se jedne utakmice u Bologni u kojoj nitko nije mogao ni doći do šuta, a Stojko je podijelio valjda 20 blokada, bio je nevjerojatan!

*Do europskog ste naslova došli i s Limogesom 1993., što je najveći klupski uspjeh francuske košarke. Koliko je teško bilo?

- Nikad to neću zaboraviti. S nama je u Atenu doputovalo 150 navijača koji su više htjeli vidjeti Akropolu. Novinari su se šalili da smo stara momčad, kao da smo bili gerijatrija puna 80-godišnjaka. Ali dobro smo se spremili, a imali smo dvojicu sjajnih igrača, Michaela Younga i Juru Zdovca. Napravili smo puno dobrih stvari u četiri godine, skoro kao u Splitu. Puno smo trenirali jer nismo imali što drugo raditi. Stalno je padala kiša, a u gradu nije bilo nikakve zabave. Na Final Fouru smo uspjeli pobijediti Real Madrid s Arvydasom Sabonisom i Benetton s Tonijem Kukočom. Jedno je sigurno: Kukoč je htio napustiti Europu bez poraza na klupskoj razini još od kadetskih dana. Bio je optimist uoči utakmice, ali stvari se nisu razvijale kako je Benetton planirao. Kukoč je dugo plakao, a svoj je dres poklonio mojoj djeci. Nastavio je plakati čak i na aerodromu.