Pedeset nogometnih legendi intervjuirao je svjetski poznati magazin World Soccer povodom pedesete godišnjice svojeg izlaženja. Među njima i Zvonimira Bobana.

Jeste li sretni time što ste nogomet igrali ranije, a ne u današnje vrijeme?

- Vrlo sretan, a reći ću vam i zašto. Svjedočio sam epohalnim promjenama. Kada sam bio mladi nogometaš zagrebačkog Dinama, morali smo čekati da se profesionalci umore od nogometa kako bismo mogli naslijediti njihove kopačke. Kada je stiglo to vrijeme, dočekali smo ga kao manu koja je padala s neba, a, vjerujte mi, te su kopačke uvijek bile dobrano iznošene. Kada sam igrao u Milanu, imali smo na stotine kopački napravljenih kako bi pristajale baš nama. Pokrivali su nas mediji, sponzori, imali smo novca. Sretan sam što sam proživio razvojni put nogometa od tekstilne industrije do velikog biznisa - započeo je bivši kapetan hrvatske nogometne reprezentacije.

Zarađuju li danas nogometaši previše?

- Lako bi bilo dati moralan odgovor i reći da su njihova današnja primanja sramotno visoka. No, ja sam realan, sve je pitanje zahtjeva i kvalitete. Nogometaši dobivaju svoj udio u profitu. Uzmite za primjer radnika koji svako jutro ustaje u pet sati i čija je je vrijednost rada jednaka, ako ne i veća od vrijednosti rada koju odradi nogometaš. No, nažalost, radnik ne dovlači tisuće ljudi na stadione ili milijarde pred TV-ekrane. Ono što bi nogometaši trebali napraviti jest poštovati one manje sretne od sebe i pokušati im pomoći na svaki mogući način.

Što najradije pamtite iz igračke karijere?

- Svjetsko prvenstvo 1998. godine na kojem je Hrvatska osvojila brončanu medalju.

Da ponovno krećete u karijeru biste li štogod napravili na drugačiji način?

- Ne, jer je moja karijera bila vjeran odraz onoga što sam bio i načina na koji sam u to vrijeme razmišljao. Bila je i odraz mojih fizičkih i mentalnih kvaliteta.

Po čemu se nogomet najviše razlikuje u odnosu na vaše igračko vrijeme?

- Po praćenju medija. Danas kamere ulaze i u svlačionice, a u moje vrijeme nikoga se nije moglo uvjeriti da one pripadaju na tako sveto mjesto. Međunarodna nogometna federacija (FIFA) donijela je i tri dobre odluke: pravilo koje sprječava golmana da rukama podigne loptu koju mu je suigrač vratio, tri boda za pobjedu i direktan crveni karton za prekršaj  posljednjeg čovjeka obrane. Sve je to pridonijelo tomu da je nogomet danas brži i manje proračunat.

Mislite li da biste se snašli u današnjem nogometu ili vam se čini prebrzim?

- Hej, pa nisam ja bio tako spor. Igrao sam u eri Arriga Sacchija, u doba kada je nogomet dobivao na brzini i smanjenju prostora za igru. Od Sacchija se nije mnogo toga promijenilo. On je bio posljednji revolucionar.

 Kojem ste se igraču koji je igrao u razdoblju od prošlih 50 godina najviše divili?

- Diegu Armandi Maradoni. Vjerujte mi, lopta je poprimala čak i drugačiji zvuk kada bi ju on dodirnuo.

Koji je igrač najviše podcijenjen u istom tom razdoblju?

- Alessandro Costacurta. Ne zbog toga što smo zajedno igrali u Milanu, istina je i da smo imali nekih razmimoilaženja u mišljenjima, nismo bili baš veliki prijatelji. Aristotel je rekao: Drag mi je Platon, ali mi je draža istina. A, istina je da se njega pogrešno shvaćalo, ljudi tvrde da je bio dobar samo zato što je igrao uz Franca Baresija. To je laž, on je imao sve.

Tko je najbolji hrvatski nogometaš u posljednjih 50 godina?

- Mogu samo govoriti o svome vremenu, pa ću reći Robert Prosinečki i Davor Šuker - zaključio je Boban.