Danas u Rigi završava Svjetsko prvenstvo za košarkaše do 19 godina. Naslov će osvojiti Srbija ili Litva, koji će igrati finale pred 8.000 duša, a Hrvati nisu obranili brončanu medalju iz Novog Zelanda dvije godine ranije

Iako su počeli obećavajuće, razbivši kasnijeg finalista Litvu, iako su pobijedili i uzdrmali Amerikance, koji su također ostali bez medalje, Hrvati su na koncu razočarali. Premda su, vjerojatno, imali puno više talenta nego u Novom Zelandu.

Sudeći po komentarima stranih novinara i skauta koji su u velikom broju pohodili smotru najtalentiranijih svjetskih košarkaša, pa na koncu i statističkim pokazateljima, Hrvatska je po potencijalu bila u vrhu, ali ga nije znala iskoristiti.

Hrvati su bez medalje ostali jer su očito zbog pražnjenja nakon velike pobjede nad Amerikancima odigrali ispod mogućnosti protiv Argentine, zbog toga jer su daleko najmlađi, ali i zbog toga jer su previše ovisili o inspiraciji svojih supertalenata.

Prema komentarima pojedinih skauta, igra Hrvatske previše se oslanjala na izolaciju i individualne poteze Darija Šarića, Borisa Baraća ili Tonija Katića. Njih trojica su i statistički bili najbolji igrači Hrvatske, ali i među najboljima na cijelome turniru.

Devetnaestogodišnji Boris Barać, mlađi brat seniorskog hrvatskog reprezentativca Stanka, drugi je strijelac turnira (18,7 po utakmici) iza fantastičnog Litavca, petog izbora ovogodišnjeg drafta, Jonasa Valančiunasa, koji će bez obzira na ishod finala sigurno biti proglašen za MVP-a turnira.

Barać je uspio držati visoku razinu svoje igre unatoč tome što je igrao za njega neprirodnu poziciju centra, iako je u Širokom cijelu sezonu proveo na poziciji krila, što je sa svojih 206 cm za njega idealna pozicija. Premda se pod koševima morao hrvati s puno višim igračima, Barać je uspio skupiti zavidnih sedam skokova po utakmici.

Centra je igrao i Dario Šarić, kojemu također to nije prava pozicija, ali trener Dražen Brajković nije imao kvalitetnijih visokih igrača. Šarić je uz Baraća bio prvo ime reprezentacije, a bio je četvrti strijelac (18,1), treći skakač (10,1) i 10. asistent (3,4) turnira. Ipak, sedamnaestogodišnji Šibenčanin je bio i najveći hrvatski potrošač s više od tri izgubljene lopte po susretu.

U hrvatski najbolji trojac spada 11. strijelac (15,8) i četvrti asistent (4,5) prvenstva, te junak pobjede nad Amerikancima Toni Katić. Svoje doprinose na prvenstvu ugradili su najmlađi Mario Hezonja, Marko Ramljak, Mislav Brzoja i ostali, ali ova trojica su bili udarne igle i kada netko od njih ne bi igrao (Šarić i Katić protiv Koreje ili Katić protiv Argentine i Poljske) Hrvatska bi redovito gubila.

Ipak, na ovakvim prvenstva afirmacija igrača često je važnija od osvajanja medalja. Barać, Šarić, Katić i još poneki pokazali su da će u budućnosti biti oslonci hrvatske seniorske vrste, neki prije, a neki kasnije. Kada je Hrvatska prije deset godina bila druga na svijetu u ovom uzrastu, statistički najbolja petorka bila je Stojić, Džidić, Planinić, Lončar i Šundov, a trojica od njih pet kasnije su bili nositelji seniorske vrste.