Spremao sam se napisati nešto sasvim drugačije, gotovo uvjeren da će Cedevita u subotu poslijepodne pobijediti Zagreb i time praktički osigurati Euroligu za iduću sezonu prije no što se košarka, zapravo, pošetno i zahuktala. Tja, bilo je temelja za takvu konstrukciju, Zagreb je u tekmu ušao s jednim zdravim organizatorom, bez Heytvelta, a kad se još na to ozlijedio i Simon... 

Mislim, nije se dogodilo ništa nevjerojatno i šokantno, niti je Cedevita toliko dobra, niti je Zagreb toliko osrednji, niti je razlika u kvaliteti među njima tolika kakvu sugeriraju pozicije na regionalnoj ljestvici. Samo bih želio opravdati, možda pred vama, a možda i pred sobom, preduvjerenje s kojim sam sjeo u fotelju tri minute prije podbacivanja. No, na konačnu pobjedu kapitalističkog modela financiranja sporta nad socijalističkim, jer upravo bi to u košarci donijela pobjeda Cedevite, koja bi značila i da će stvoriti ogromnu bodovnu prednost u lovu na Euroligu u odnosu na konkurenciju, morat ćemo još malo pričekati.

Ovako, moglo bi se reći da je Zagreb spasio košarkašku sezonu, ne svoju nego općenito, neizvjesnost će duže potrajati. Cibona je, da podsjetim, gotovo sigurno otpala iz te utrke za najelitnijim klupskim natjecanjem onim porazom u Zadru, kad je ostala bez polufinala Kupa. Dobro? Loše? Ma, samo konstatiram, nisam ja izmislio način bodovanja, nisam ja uveo sustav u kojem se u Euroligu može ući, recimo, bez osvajanja ijednog sezonskog trofeja, i lako bi mogla odlučiti tri-četiri pozicije razlike na kraju regionalne lige. Neka Cedevita bude druga-treća, Zagreb šesti-sedmi-osmi, ostatak sezone igrat će se za pikule. 

U ovoj je priči dobro barem to što će Hrvatska ponovo dobiti i četvrtog predstavnika u regiji jer se ovaj aktualni trojac trsi za svaku pobjedu i imaju puno bolji koeficijent od predstavnika ostalih država. A taj četvrti sigurno neće biti iz Zagreba, aleluja. Usputna digresija, do prije dvije sezone za Euroligu su se nadmetali isključivo Cibona i Zadar, to im nadmetanje nije donijelo ništa dobrog. Barem gledajući financijsku situaciju. A vi sami dovršite misao... Bodovi? Koeficijent? Nije mi na kraj pameti taksativno nabrajati za što se dobija koliko bodova, ali, da, upravo je to naša košarka, nekakav prosječno upućeni ljubitelj tog sporta trebao bi uoči sezone uzeti debela scripta (ili kako mi kažemo – 'skriptu') s uputama, kako bi shvatio tko s kime i zašto igra, i grafikoni i tablice trebali bi biti sastavni dio te skripte.

I, što dobija nakon proučavanja te skripte? Derbi, jer je utakmica Cedevite i Zagreba bila ultimativni derbi domaće košarke, dakle derbi u kojem na parketu vidi jednog igrača koji bi fleksibilnošću autora teksta mogao ući u kategoriju 'mladih', Miru Bilana, i vidi točno dva evidentna kandidata za državnu reprezentaciju, od kojih jedan u putovnici ima mjesto rođenja jako daleko od Hrvatske – Simona i Drapera. Derbi u kojem se igraju tragikomične obrane, nakon kojeg će svi protagonisti i izvjestitelji, štiteći sport kojim se posredno ili neposredno bave, vjerojatno evidentirati izuzetnu napadačku raspoloženost oba suparnika i visok broj poena. Takva je realnost i takva je sadašnjost, što je legitiman izbor onih koji financiraju i vode klubove. Moj je problem, veliki problem u tome što ne vidim načina da se dođe do bolje budućnosti uz ovakvu sadašnjost. Niti na klupskom, niti na reprezentativnom nivou. 

autor: Zoran Čutura