Bruno je jedini igrač koji uz Pina i Krešu ima pet naslova prvaka i Kup bivše države

Preminuo je Bruno Marcelić, prostrujala je tužna vijest večeras Kalelargom. Legendarna "osmica" kluba iz Jazina, dite Relje

Bruno Marcelić (23. srpnja 1943. - 22. siječnja 2016.), čovjek koji u je zadarsku košarkašku legendu ušao slavnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je u generaciji s Pinom Giergiom i Krešom Ćosićem osvojio 5 prvenstava biše države ('65, '67, '68, '74 i '75, te Kup 70). Igrao je i polufinale Kupa prvaka '68.

16 sezona ukupno je odigrao Bruno za svoj Zadar, a oprostio se na najbolji mogći način nakon osvojenog prvenstva '75. godine. '85 je preuzeor Zadar kao prvi trener, nakon što je prije toga 5 godina bio pomoćnik Pinu Giergji. Te sezone Zadar je završio 3. u prvenstvu Jugoslavije a Bruno je ostavio Vladi Đuroviću momčad koja je sezonu kasnije donijela naslov prvaka ponovo u Zadar. Nakon toga  je sezonu '87 bio trener Šibenke.

"Bruno Marcelić je, uz Pina i Krešu, jedini igrač Zadra koji je osvojio pet državnih prvenstava i jedan kup. Zasluga, i to ne malih, ima i za šesto osvojeno prvenstvo Zadra u bivšoj državi te je tako povezan sa svim zadarskim košarkaškim jugotrofejima.

Izvanredni šuter i brzanac, u srcima ne maloga broja Zadrana ostao je u sjećanju po mnogim velikim utakmicama. Puno je, sasvim sigurno, pridonio sjaju Košarkaškoga kluba Zadar, koji je nekada bio u uskom krugu najjačih klubova Europe. Pobijedila je tadašnja zlatna momčad Zadra u ožujku 1968. momčad Simmenthala u Zadru čak s 90-64, nakon što su u Milanu izgubili 15 razlike u četvrtfinalu Kupa prvaka.

Cesare Rubini, trener talijanskoga tima, rekao je nakon poraza: "Zadar je trenutačno najbolja momčad Europe". Ali, premda je igrao najljepšu košarku u Europi, preko Reala i njegove čuvene momčadi Zadar tih godina u Kupu prvaka nije uspio proći - treće mjesto u Europi najveći je klupski uspjeh.

Kada su Lolu Sainza, Realova velikoga igrača i poslije trenera, jednoga od 50 najvećih u europskoj košarci pitali koga se najviše u zadarskom timu boji, rekao je da je to Bruno Marcelić - obrazlažući da nikada nije vidio igrača s bržim i efikasnijim kontranapadom te da ga je nemoguće zaustaviti", govorio je u pero Nebojše Gunjevića u intevjuu datom za Zadarski list u veljači 2009. godine.

Oni koji su ga gledali, a imao sam tu sriću, sićaju se njegovog specifičnog "dvoručnog" šuta s kojim je parao mrižice najčešće s 8-9 metara, kada trica nije bila niti u zamislima FIBE. Sićan se njegovih duela s Wayneom Brabendrom iz Reala, Bobom Yelvertonom iz Varesea, Sergejem Belovom iz CSKA i drugim košarkaškim velikanima tog doba kada u Jazine nije mogla igla upast...

Nekoliko godina koncem osamdesetih skupa smo radili kao komercijalisti u jednoj slovenskoj inženjering kompaniji, puno smo putovali zajedno i još i danas me zaboli drob od smija kad se sitim svih njegovih baza i zajebancija.

Posljednji put vidjeli smo se u vrime božičnih blagdana, bio je raspoložen kao i uvik, zadovoljan što je riješio probleme s kukovima, "što ponovo mogu plesat, moš mislit" i danas - šok. I Bruno nam je partija u legendu.

Bija je veliki čovik, dobar suprug svojoj Meiri-Seki, super ćaća Hrvoju i Ivanu i najbolji dida na svitu. Hvala ti na svemu što si dao svom Zadru i košarci uopće, počivaj u miru prijatelju.