Jedini koji je uz Pina i Krešu osvjio pet prvenstava i Kup bivše države

Intervju koji je Bruno Marcelić dao zadarskom novinaru Dragi Mariću za Slobodnu Dalmaciju a koji je objavljen 26. ožujka 2001. godine prenosimo u cijelosti, kao još jedan znak zahvale za sve što je Bruno dao svom Zadru i košarci uopće. 

Bruno Marcelić (23. srpnja 1943. - 22. siječnja 2016.)

U košarku me nitko nije doveo. Došao sam sam. Svakog sam dana idući u školu prolazio pored Jazina, koje su tada bile otvoreno igralište. Bio je to za mene neodoljiv magnet te sam po cijeli dan provodio na igralištu.

Kad je Jerko Guštin 1959. dobio zadatak da sastavi i vodi juniorsku momčad, uzeo je i mene ("Stavio sam ga na probnoj utakmici u igru samo u deset zadnjih sekundi, a on je uspio čak tri puta šutirati. Tad sam znao da će biti igračina"). Te godine na juniorskom prvenstvu Hrvatske u Slavonskom Brodu bio sam najbolji igrač i prvi strijelac turnira, te su me odmah priključili prvome sastavu Zadra. Imao sam i sreće. Bez nje se ništa ne može.

Standardni igrač Velimir Vele Čubrić nije bio po ukusu treneru Encu Sovitiju, jer je uz košarku igrao još rukomet (kao i mi kasnije), i nogomet (bio je kvalitetan centarfor i odličan strijelac). Došlo je do napete situacije i Vele je otišao, a ja dobio šansu, koju sam i te kako iskoristio. Te godine igrali smo kod kuće s moćnom Olimpijom iz Ljubljane, koja je imala Ivu Daneua, Dermastiju, Logara, Ajzelta, a veliki Boris Kristančić bio je u Zadru u vojsci. Izgubili smo s košem razlike, a ja sam šutirao 5:5. Daneu i Boris su "zinuli". Bila je to moja definitivna igračka potvrda, i u svome sam Zadru ostao 17 natjecateljskih sezona od kojih 16 u prvom sastavu. Osim Pina Đerđe, u moje vrijeme to nitko u Jugoslaviji nije uspio.

Odigrali smo puno velikih evropskih utakmica, a najteže nam je bilo s Real Madridom. Ipak znali smo i njega položiti na leđa. Priznali su da smo im vrlo neugodni. Pobjeđivali smo sve velike evropske momčadi, ali na krov Evrope nikad se nismo popeli. Najveći uspjeh bio je plasman u polufinale Kupa evropskih prvaka. Razlog uvijek isti: imali smo veliku momčad, koju nije pratila odgovarajuća logistika.

Teško bih se mogao odlučiti koja nam je pobjeda najveća. Ona nad Simentalom u Jazinama od 90:66, u Kjetiju nad Realom, koji je imao pet Amerikanaca (osvojili smo turnir), ili pak ona u Bilbaou nad međukontinentalnim prvakom Fidesom iz Napulja, kad smo također osvojili turnir. Osobno možda ipak Kjeti, jer su me uvrstili u najbolji petorku turnira uz epitet - "El migliore".

Bilo je također niz velikih igara u prvenstvu i kupu Jugoslavije. Izdvojio bih dvije. Onu iz godine prvog osvajanja prvenstva, kad smo u Beogradu nakon "minus 20" pobijedili Partizan. Ništa cijele utakmice nisam napravio, ali sam u posljednjoj sekundi pogodio oba slobodna bacanja za pobjedu koja se kasnije pokazala odlučujućom za naslov. Vrlo mi je draga visoka pobjeda u Zadru nad jakim Radničkim, jer je postignuta bez Pina. Ubacio sam 41 koš, a jedini mi je promašaj na utakmici bilo jedno nerealizirano slobodno bacanje. Ipak igračem utakmice proglašen je Marko Ostarčević, koji nije postigao ni jedan koš. Opravdano, jer imao je bezbroj skokova i asistencija. Odigrao je izvanredno...

S igranjem košarke prestao sam 22. studenoga 1975. godine.

"Zasluge" pripadaju Košarkaškom savezu Jugoslavije. Bili smo državni prvaci i igrali smo polufinale Kupa Jugoslavije u Jazinama, protiv Crvene zvezde. Savez nije dozvolio da uzmemo duplu krunu, koja je bila namijenjena Zvezdi, pa su nas suci u prepunim Jazinama nemilice krali. Nisam mogao sve to izdržati i samo sam prigovorio sucu, a on je jedva dočekao i dao mi tehničku. Htio me je isključiti, ali je znao što bi se u Jazinama dogodilo.

Utakmica je bila pet minuta prekinuta, pa nastavljena, Beograđani su dobili, a mene su kaznili sa šest utakmica neigranja. Tad mi je prikipjelo i odlučio sam prestati. Izabrao sam za oproštaj utakmicu s Jugoplastikom. Najveći mi je gušt bio igrati u Splitu, jer me volila publika, a i cijenili su me igrači Jugoplastike. Bilo je to uzajamno. I ja sam njih cijenio i volio: Ratu, Skansija (Pere je bio kao naš, i ponekad nas na jakim međunarodnim turnirima pojačavao), Lovru, Jerkova, Pruga, ostale. Volio sam također igrati i u Ljubljani gdje smo uvijek bili "specijalno motivirani". U Ljubljani i Splitu uvijek su znali što je košarka, a Zagreb nam je bio drag zbog naših mnogobrojnih studenata.

Generacija igrača u dobu od 1965. do 1975. najbolja je u povijesti zadarske košarke, ne samo zbog broja osvojenih trofeja, nego po svemu. Bio je tu jedan vrhunski košgeter Miljenko Valčić, mirni, precizni i izuzetno korisni Vele Čubrić, evropski potencijal Glođo Brajković, veliki borac i odlični skakači Cico Troskot, Đuro Stipčević i Mile Marcelić, vrlo dobri Petar Jelić i drugi. Igrali smo toliko dobro da smo Pina i Krešu nazivali našim "vodonošama". Naravno u šali, jer zna se da su oni bili naj, naj. Pinu i meni navijači su sročili pjesmu "A uz Pina i Marcelić Bruna već unaprijed svakom bit će vuna".

IME I PREZIME: Bruno Marcelić
DATUM ROĐENJA: 23. srpnja 1943.
MESTO ROĐENJA: Zadar
VISINA: 184 centimetara
KLUBOVI: KK Zadar, RK Elektra (Zadar), KK Bokolje
POZICIJA: Bek-krilo
TRENERI: Enco Sovitti, Željko Cico Troskot, Đorđo Zdrilić, Trpimir Lokin. 

TROFEJI: Uz Pina i Krešu jedini igrač koji je osvojio svih pet prvenstava (65, 67, 68, 74. i 75.) i 1970. Kup nakon pobede u Splitu nad Jugoplastikom, igrao 16 prvoligaških sezona (drugi najduži staž nakon Pina Đerđe)

STATISTIKE:

1962: 262/18 - 14,5 ppg
sezona '65 kad su bili prvi put prvaci: 261/18 - 14,5 ppg
sezona 1966: 313/15 - 20,9 ppg
sezona 1967: 90/7 - 12,8 ppg
1968: 137/14 - 9,8 ppg
1969: 186/18 - 10,3 ppg
1970: 283/21 - 13,5 ppg
1971: 11.7 ppg 

Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom poslu i 1985. preuzima prvu ekipu Zadra nakon što je prethodno pet godina bio prvi pomoćnik Pinu Giergji. Te 1985. godine, Zadar je na kraju sezone osvojio treće mesto, a Marcelić je Vladi Đuroviću ostavio momčad koja će sezonu kasnije u Zadar doneti titulu prvaka Jugoslavije.

Nakon toga Marcelić je 1987. godine bio trener Šibenke, a pored trenerskog posla stekao je i zvanje diplomiranog ekonomiste.