Dočim sport kroz smjernice Međunarodnog olimpijskog odbora pokušava biti svojevrsni barjaktar i lučonoša ekologije i zaštite okoliša u cijelom svijetu, moramo se zapitati kako u toj lijepoj priči stoji Hrvatska.

U istraživanjima Ujedinjenih naroda Hrvatska se nalazi među prvih 40-ak zemalja po zaštiti okolišta te očuvanosti prirode. Shvatimo to kao kompliment, ali uvijek se može bolje, pa zašto i ne bi bilo bolje.

No, konkretno, kako stojimo u priči sa sportskom ekologijom?

Naš olimpijski Odbor otvorene duše prihvatio je upute Međunarodnog olimpijskog odbora i zdušno se bori da sportaši i svi djelatnici koji se brinu za razvoj sporta ekološku zaštitu shvate najozbiljnije.

I u sportu, kao i kod cijele populacije, bitno je apelirati na svijest i savjest svakog pojedinca. Na način da svaka osoba shvati koliko i što može učiniti u zaštiti okoliša, možda je bolje reći i planeta, zapravo svojega doma.

Nužnost očuvanja prirodne baštine

Sportaši tu mogu poslužiti i kao uzori i kao marketinški pokretač cijele ideje u ultimativnoj nužnosti čuvanja prirodne baštine. No, i oni koji opslužuju sport, dužnosnici, građevinari, pomoćno osoblje, navijači – svi oni trebaju krenuti istim putem kako bi se ostvarili pravi rezultati, uštede i zaštićenost okoliša.

Pojedinačne akcije kojima svojedočimo, primjerice kada sportaši zarone u more i očiste podmorje, kada jedna momčad pripravi akciju pošumljavanja, ili se neki sportaš agilno pojavi u javnosti objašnjavajući kako i zašto treba čuvati okoliš, ne mogu biti dovoljne.

Lijepo je vidjeti da sportaši brinu za održivost prirode, ali ekološki pokret mora biti raspostranjen kroz cijelu našu zajednicu. Sport tu ne smije biti usamljen.

Pa, kada govorimo o ekologiji u sportu odmah treba istaknuti da nama nedostaje infrastrukturnih ekoloških poteza. Pri gradnji sportskih borilišta, stadiona, dvorana, staza, kampova…

Projekti u pripremi

Uskoro će i Hrvatski nogometni savez graditi svoj kamp pokraj Velike Gorice, u sljedećih četiri godine Zagreb bi trebao dobiti dva stadiona, jedan u Kranjčevičevoj ulici, drugi na Maksimiru. Projekte još nismo spoznali, ali bilo bi žalosno da građevinarska struka koja servisira sport zaboravi na zaštitu okoliša i ekologiju.

Hoće li, pitamo se, kamp HNS-a biti izgrađen po suvremenim ekološkim uzusima? Stadioni koji će se graditi – hoće li imati možda solarne panele? Upravo nekorištenje sunčeve energije bolna je točka naših sportskih objekata, od kojih su neki golemi, poput dvorana izgrađenih za potrebe rukometnog Eura 2008. godine. Da ne pričamo o stadionima…

Ilustracije radi, kažu da će se uskoro obnavljati prekrasan poljudski stadion u Splitu, remek djelo sjajnog arhitekta Borisa Magaša. U obliku školjke s prekrasnim valovitim krovom koji je i danas pokriven prljavim pleksiglas pločama, tu su još od gradnje 1979. godine. Zamislimo da se u obnovi te prastare pleksiglas ploče zamijene solarnim panelima.

Koliko bi se električne energije proizvelo teško je i zamisliti. Split, grad s više od 250 sunčanih dana tako nešto i zaslužuje. Bio bi sjajan primjer i u Europi. Razmišlja li se pritom, kada smo već kod gradnje dva stadiona u Zagrebu, također o solarnim panelima i zaštiti okoliša?

Kao negativan primjer gradnje sportske infrastrukture sjećamo se gradnje skijaške staze na Sljemenu za utrke Svjetskog kupa, ”Snježnu kraljicu”. Tada je posječeno nekoliko hektara šuma na samim vršnim sjevernim obroncima Medvednice. Nadamo se samo da se tako ishitreno i neoprezno neće graditi novi stadioni.

Sve one gorostasne dvorane napravljene brzo za rukometni Euro prije skoro 17 godina strše sa svojim betonskim strukturama, a tisuće četvornih metara krovišta kao da su stvorene za iskorištavanje sunčeve energije. Ma, tko je tada o tome mislio, naravno da na tim dvoranama nema niti jednog solarnog panela.

Švicarski model

Istovremeno, u Švicarskoj vlakovi i tramvaji koji voze do sportskih borilišta koriste svjetlo sunca i na samim tračnicama. Naime, sjajnom inovacijom Švicarci su postavili solarne panele između tračnica, pa su dobili kilometre i kilometre solarnih panela. A nama tisuće četvornih metara sportskih objekata zjapi prazno, a taj prostor je kao stvoren za prikupljanje sunčeve svjetlosti.

Kod nas navijači još uvijek nemaju svijest da je korisno pokupiti otpatke za sobom na tribinama, većina voli odlaziti na stadione svojim automobilima, a ne javnim prijevozom, a najgori su oni koji ekologiju shvaćaju kao pomodarstvo i trend.

Zato se moramo dobro zapitati, svatko sam sebe: što mogu učiniti za opstanak našeg doma, planeta na kojem živimo? U sportu to pitanje sebi moraju postavljati ne samo sportaši, već i organizatori natjecanja, arhitekti, planeri, naposljetku lokalna i državna vlast.

Pojedinačne akcije su lijepe i poželjne, no pravi učinak postiže se tek uključivanjem cijele zajednice koja se bori za dostojniji, prirodniji i kvalitetniji život. Po uzusima modernog ekološkog standarda. Hrvatska mora još bolje!