Postoje odmah dostupna ekološka rješenja za koje ne trebamo skupe investicije, donosimo jedno od njih.

Amonijak je osnovna kemikalija u proizvodnji sintetičkih gnojiva za poljoprivredu, no petrokemijski proces njegova dobivanja jako je štetan za okoliš. Amonijak se proizvodi od dušika i vodika, a vodik se obično dobiva iz prirodnog plina.

“Prirodni plin sadrži i ugljik i vodik, ali vodik vam je potreban samo za amonijak. Kao rezultat toga, puno ugljika se oslobađa tijekom procesa proizvodnje”, piše u studiji istraživača Roberta Istratea objavljenoj u One Earth kojom autor objašnjava kako je moguće proizvodnju amonijaka dobiti da bude “neto-nula”, tj. negativna za ugljik, ako se proizvodi iz biometana.

Korištenje biometana za proizvodnju amonijaka moglo bi drastično smanjiti utjecaj procesa na klimu ističe Istrate za phys.org. Jedno potencijalno rješenje za smanjenje utjecaja amonijaka na klimu je proizvodnja vodika elektrolizom, koristeći obnovljivu energiju. “Ali, to je skupa opcija”, kaže Istrate, “i još nije dobro uspostavljena”. Kao rezultat toga, trenutno se na ovaj način proizvodi samo mali dio amonijaka, piše phys.org.

Dekarbonizacija kemijskih procesa

Biometan ima istu kemijsku strukturu kao prirodni plin, navodi se na portalu. “Istrate, inženjer zaštite okoliša, predložio je alternativnu ideju. Dok je istraživao načine dekarbonizacije kemijskih procesa, uočio je prednosti biometana za proizvodnju amonijaka”.

Biometan ima istu kemijsku strukturu kao prirodni plin (CH₄), “što znači da se mogu koristiti postojeća postrojenja za proizvodnju amonijaka.” Međutim, ta dva imaju ključnu razliku: prirodni plin je fosilno gorivo, dok se biometan dobiva iz biomase, poput otpada od hrane ili poljoprivrednih ostataka.

U hrvatskom lokalnom kontekstu, to bi značilo da se kutinska tvornica Petrokemija uz određena ulaganja može vrlo lako pretvoriti u tvornicu biometana te može nastaviti proizvoditi amonijak, ali s manjim ekološkim otiskom. Ova infrastruktura, baš kao i sisačka rafinerija, također su se mogle prenamijeniti u tvornice vodika i time potaknuti novi val zapošljavanja, industrijalizacije i socijalno inkluzivne zelene tranzicije.

Pohranjen pod zemljom milijunima godina

Ovi se procesi smatraju ekološkima jer se pri korištenju biometana smatra da je biomasa iz koje je biometan nastao već sekvestirala CO2 iz atmosfere, jer je to doslovno način kako biljke rastu, ističe autor za phys.org i dodaje: “Nasuprot tome, korištenjem prirodnog plina oslobađa se dodatni CO2 u atmosferu, CO2 koji je bio pohranjen pod zemljom milijunima godina”.

Ukratko, ugljik potreban za proizvodnju amonijaka moguće je sekvestirati izravno iz atmosfere i time smanjiti udio stakleničkih plinova. Hvatanje ugljika ne zahtijeva puno dodatnog napora jer je odvajanje CO2 svojstveno procesima proizvodnje biometana i amonijaka. “To je ključna prednost amonijaka. On već zahtijeva odvajanje CO2”, napominje Istrate. “Dakle, za to ne treba razvijati nove tehnologije”.

Istrate je u svom istraživanju usporedio puni životni ciklus konvencionalnih metoda proizvodnje amonijaka, elektrolize i proizvodnje na bazi biometana. Otkrio je da kada se amonijak u potpunosti proizvodi iz biometana u kombinaciji s hvatanjem i skladištenjem ugljika (CCS), proces doista može postati negativan ugljik.

Opsjednutost zaradom

Istraživač je također ispitao realističniji scenarij u kojem se prirodni plin miješa s biometanom. Zaključio je da se za postizanje ugljične neutralnosti, u prosjeku, 44 posto biometana mora pomiješati s 56 posto prirodnog plina, dok se oslobađa oslobođeni ugljik.

Prema studiji, piše phys.org biometan može biti ekonomski konkurentan – barem kada se trošak postizanja ugljične neutralnosti putem uklanjanja CO2 uračuna u sve scenarije. Značajan razlog su visoke cijene plina, djelomično uzrokovane ruskom invazijom na Ukrajinu.

Često postoje jednostavna rješenja koja mogu imati trenutni učinak”, kaže Istrate; mi bismo dodali da ih samo treba prepoznati unutar sustava opsjednutog povećanjem zarade.