Regenerativna poljoprivreda sve se više prepoznaje kao ključni alat u borbi protiv degradacije tla, klimatskih promjena i očuvanja ruralnih gospodarstava. Regenerativni sustavi pomažu zemljištu da zadržava vodu i hranjive tvari tijekom suša i ekstremnih vremenskih uvjeta.

Regenerativna poljoprivreda u Europskoj uniji naziv je za kompleksni pristup poljoprivredi usmjeren na obnovu zdravlja tla, povećanje bioraznolikosti, smanjenje emisija stakleničkih plinova i otpornost poljoprivrednih sustava na klimatske promjene. Iako nova ideja u našem kulturnom krugu, zapravo se radi o jednom od najstarijih pristupa poljoprivredi uopće, a kojega koriste brojne autohtone zajednice zemalja globalnog juga što stoljećima već poboljšavaju kvalitetu tla regenerativnim praksama.

Višestruka znanstvena potvrda toga dovela je do toga da su već nekoliko godina načela regenerativne poljoprivrede integrirana u europske politike, ali bez značajnih pomaka na terenu. Uzrok tome je nisko znanje, visoki početni troškovi i općenita nezainteresiranost poljoprivrednika za mijenjanje praksi.

Glavni principi

Glavna načela regenerativne poljoprivrede su obnova i jačanje zdravlja tla. To se može ostvariti smanjenjem ili potpunim prestankom oranja (no-till tehnike). No-till poljoprivreda znači ostavljanje mrtvih biljnih tvari da se razgrade u tlu nakon žetve.

Ovaj pristup revitalizira ekosustav tla osiguravajući organski materijal, stvarajući zdraviju osnovu za buduće biljke i potičući deblje slojeve tla, što povećava otpornost u uvjetima suše. Osim toga, smanjuje potrebu za gnojivima. Ovaj pristup širi je od koncepta održivosti jer ne nastoji samo očuvati postojeće resurse, već ih aktivno regenerirati.

Idući princip je upotreba malča, odnosno pokrovnih usjeva za zaštitu tla od erozije i gubitka hranjivih tvari te dodavanjem (prirodne) organske tvari (kompost) radi povećanja plodnosti tla i hvatanja ugljika. Najprirodniji način da se to radi, primjerice, povezivanje je pašnjaka sa zasijanim poljima i povratak životinjskog gnojiva u sustav (pustiti životinje u polje da pasu i obavljaju nuždu).

Iduće načelo je povećanje bioraznolikosti, što se, osim tradicionalnom rotacijom polja i usjeva postiže i integracijom stabala i grmlja. Kada se oranice kombiniraju sa stablima, taj se pristup zove agrošumarstvo, ili poljošumarstvo.

I to je nešto što se podupire u novim europskim poljoprivrednim strategijama i politikama. Važno je pritom smanjiti upotrebu kemikalija, odnosno sintetskih gnojiva, pesticida i herbicida.

Prednosti regenerativne poljoprivrede

Jedan od načina na koji regenerativna poljoprivreda pomaže sanaciji klimatske štete koju smo mi napravili je i sekvestracija, tj. hvatanje CO₂ iz atmosfere i njegovo pohranjivanje u tlu kroz povećanje organske tvari.

Imamo dakle, dvije koristi u jednoj: smanjujemo količinu ugljičnog dioksida u atmosferi i povećavamo humus. Odnosno, uklanjamo ovaj staklenički plin otamo gdje ga ima viška i pohranjujemo ga tamo gdje ga imamo manjka.

Regenerativna poljoprivreda sadržana je u politikama Europske unije, poput Europskog zelenog plana i aktualne poljoprivredne politike “ZAP – Zajednička agrikulturna politika” i strategije “Od polja do stola”.

Regenerativna poljoprivreda je onda sredstvo ostvarenja cilja smanjenja emisija i obnove ekosustava. Važnost tla prepoznata je i u strategijama zaštite bioraznolikosti do 2030.

Prednosti za poljoprivrednike su dugoročna plodnost i produktivnost tla, dugoročno smanjenje troškova kroz smanjenu potrebu za kemikalijama, povećana otpornost na klimatske promjene i financijske potpore kroz EU programe.

Razlike regenerativne poljoprivrede) i dosadašnjih praksi u europskoj poljoprivredi mogu se jasno uočiti kroz nekoliko ključnih dimenzija.

U dosadašnjim politikama glavni cilj bio je povećanje proizvodnje hrane kroz intenzivnu poljoprivrednu obradu, čija je održivost često dovođena u pitanje zbog toga što rezultira degradacijom tla (padom humusa), smanjenjem bioraznolikosti (zbog monokultura) i povećane upotrebe kemikalija.