Više od 80 posto zaštićenog morskog područja Europske unije samo marginalno regulira ljudske aktivnosti, pokazuje nova studija koja u obzir uzima razinu zaštite raznih programa, poput NATURA 2000.

Kako bi zaustavila kontinuirano propadanje morskih ekosustava i posljedicama po život, Europska planira zaštititi 30 posto morskih područja (zaštićena morska područja ili MPA). Od toga bi deset posto po regiji bilo pod strogom zaštitom. Znanstvenici su, nažalost, istražili vjerodostojnost ove europske namjere i otkrili da zapravo ništa skoro nije zaštićeno.

Znanstvenici su se u svojoj studiji bavili razinama zakonskih ograničenja aktivnosti korištenjem okvira Vodiča za zaštićena područja. Premda su prema toj metodi 2022. godine zaštićena morska područja pokrivala 11,4 posto nacionalnih voda EU, samo 0,2 posto bilo je potpuno ili visoko zaštićeno.

Niska razina zaštite

Čak 86 posto zaštićenih morskih područja pokrivenosti nije zaštićeno, odnosno ima, kako kažu znanstvenici “nisku razinu zaštite” te se ne bi smjelo smatrati kompatibilnim s ciljevima očuvanja, jer su u svim tim područjima dopuštene industrijske aktivnosti. Većina zaštićenih morskih područja pokrivenosti pokazala je minimalnu zaštitu u državama članicama, morskim regijama i pravnim vrstama morskih zaštićenih područja.

Mreža morskih zaštićenih područja EU vjerojatno daje ograničene ekološke rezultate. Postizanje cilja EU-a od deset posto stroge zaštite zahtijevat će radikalne promjene u regulaciji aktivnosti u zaštićenim morskim područjima EU.

Posljedice ovih slabih zaštita su nemogućnost očuvanja bioraznolikosti te nemogućnost smanjenja antropogenog utjecaja na klimu. Studija je pokazala da je samo 1,5 posto zaštićenih morskih područja pod snažnom zaštitom (potpuno i visoko zaštićeno), što predstavlja svega 0,2 posto nacionalnih voda EU.

Problem s prikupljanjem podataka

Općenito, studija pokazuje da, iako države članice već snose veliki teret izvješćivanja, sustavi prikupljanja podataka i izvješćivanja o propisima u zaštićenim područjima ne funkcioniraju. Zbog toga je onemogućeno učinkovito praćenje provedbe stroge zaštite mora.

Štoviše, znanstvenici također pišu kako su imali velikih problema s prikupljanjem detaljnih podataka o zaštićenim područjima. Ova studija odgovara zapažanjima na terenu i podudarna je sa mišljenjima aktivista i stručnjaka, da su europske zelene politike mrtvo slovo na papiru.

Prema studiji, najveća pokrivenost MPA bila je u Njemačkoj (45,3 posto nacionalnih voda), zatim u Francuskoj (38,9 posto) i Belgiji (37,9 posto), dok je najmanja bila u Irskoj (2,4 posto), Portugalu (4,5 posto), Grčkoj (4,7posto) ) i u Sloveniji (5,1 posto).

Sredozemno i Baltičko more imaju veću površinu jake zaštite od sjeveroistočnog Atlantskog oceana, dok u Crnom moru nema jake zaštite. Problem ne leži samo u otužnosti Okvirne direktive o morskoj strategiji (MSFD) i Direktive o pticama i staništima, već i u svim drugim politikama.

“Ograničena specifičnost i dobrovoljni zahtjevi drugih međunarodnih sporazuma, kao što su konvencije o regionalnim morima i Aichi ciljevi, također su mogli pridonijeti niskim razinama zaštite”, ali nisu. Čak i uz fleksibilnost EU-a, države članice pokazale su “ponovno nepoštivanje obveza”.