Kao i u većini zemalja srednje i istočne Europe, imigranti u Hrvatskoj uživaju osnovna prava i sigurnost, ali ne i jednake mogućnosti, kaže sociologinja Margareta Gregurović i upozorava da je Hrvatskoj potrebna migracijska i integracijska strategija.

Suvremene migracije karakterizira globalizacija, ubrzanje i diferencijacija migracijskih kretanja, budući da su zemlje podrijetla migranata sve raznolikije, a imigranti različitog ekonomskog, socijalnog i kulturnog podrijetla, uz sve veći udio žena u odnosu na ranija razdoblja, naglašava sociologinja Margareta Gregurović, znanstvena suradnica na Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu, s kojom smo razgovarali nakon što je na nedavnoj tribini Skeptici u pubu održala predavanje “Migranti u Hrvatskoj: aktualna slika i izazovi”.

Kad se pak govori o dihotomiji dobrovoljnih i nedobrovoljnih migracija, odnosno takozvanih ekonomskih migranata i izbjeglica, napominje, valja uzeti u obzir da je u praksi teško razdvojiti ove dvije vrste motivacije.

U svijetu je 2020. godine evidentiran 281 milijun međunarodnih migranata, a ove godine je po procjeni Agencije Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) bilo 110 milijuna prisilno raseljenih osoba, pri čemu je čak 52 posto dolazilo iz triju zemalja: Sirije, Afganistana i Ukrajine.

Stav Hrvata prema migrantima u prosjeku neutralan

Ova sociologinja, koja je i glavna i odgovorna urednica znanstvenog časopisa “Migracijske i etničke teme”, primarno se bavi pitanjima integracije različitih kategorija migranata u hrvatsko društvo te ispitivanju stavova javnosti prema njima.

Navodi da je u Hrvatskoj u gotovo dvadesetogodišnjem razdoblju od 2004. do 2023. odobreno samo 1058 zahtjeva za azil, a prema procjenama Ministarstva unutarnjih poslova, samo trećina azilanata ostala je u Hrvatskoj. Što se integracije tiče, ona je dinamičan i dvosmjerni, a u novije vrijeme i trosmjerni proces prilagodbe – između stranaca, društva primitka i zemlje porijekla. Na stavove domicilnog stanovništva prema migrantima utječe razina kontakta s njima, sociodemografske karakteristike, obitelj, mediji, ali i doživljaj prijetnje, bilo simbolične (kulturi i identitetu) ili realne (ekonomske i sigurnosne).

Hrvati su, prema European Social Survey, anketi provedenoj 2018. i 2020. godine uglavnom imali neutralan stav u odgovorima na pitanja je li imigracija loša ili dobra za gospodarstvo zemlje, potkopavaju li ili obogaćuju kulturni život zemlje i je li zemlja zbog migranata lošije ili bolje mjesto za život. Prosjek ocjena hrvatskih ispitanika kretao se na oko 5 od maksimalnih 10.

I domaće istraživanje iz 2018. utvrdilo je da hrvatski građani gaje uglavnom neutralne stavove prema azilantima. Neutralan stav znači potencijal otklona i u pozitivnu i u negativnu stranu, pa je stoga važno osmišljenim, ciljanim i koordiniranim politikama osnaživati njihove pozitivne stavove i omogućiti građanima sudjelovanje u integraciji migranata, odnosno azilanata, zaključuje Gregurović.

Njen prijedlog je da se ističu prednosti prihvata migranata u društvo, a izbjegavaju aktivnosti koje povećavaju doživljaj prijetnje i negativnih promjena u zajednici te da se javne medije i društvene mreže iskoristi kako bi se senzibilizirala šira javnost i prenijeli pozitivni integracijski primjeri, jer većina građana procjenjuje da je prikaz azilanata u medijima blago negativan.

U 5 godina će 85 milijuna radnih mjesta biti digitalizirano

Predavanje na temu “Od stvarnih do virtualnih migracija” održala je kod Skeptika u pubu ekonomistica Maja Vizjak, također znanstvena suradnica na Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu, gdje se bavi proučavanjem globalizacijskih efekata s naglaskom na migracije i tržište rada.

Govorila je o globalnom trendu digitalizacije radnih mjesta i razvoja virtualne organizacije kao mogućoj protuteži međunarodnim ekonomski motiviranim migracijama. Drugim riječima, radnici su zahvaljujući digitalnoj transformaciji radnih mjesta po prvi put dobili mogućnost imati željeni standard, odnosno prihode na razini razvijenih zemalja, a ostati živjeti u domovini.

Prema stručnim predviđanjima koje Vizjak prenosi, oko 40 posto poslova (pri čemu će radnici trebati prekvalifikaciju) i više od 75 posto organizacija bit će obuhvaćeno promjenama ovog tipa u sljedećih pet godina. Čak 85 milijuna radnih mjesta bit će digitalizirano u tom razdoblju, a do 2035. godine će više od milijardu ljudi raditi s bilo koje lokacije nevezano uz ured.

Upravo su digitalni nomadi pioniri u fleksibilnim oblicima rada, tvrdi ova ekonomistica, a u takve oblike rada ubraja se i rad na zahtjev preko platformi i aplikacija koje povezuju radnike s kratkoročnim ili sporadičnim zadacima kao što su dijeljenje prijevoza, dostava hrane i drugi mikro-zadaci.

Prošle godine je više od 28 milijuna ljudi u Europskoj uniji radilo putem digitalnih platformi, uz prognozu da će do 2025. godine ta brojka narasti na 43 milijuna. U EU je u opticaju više od 500 digitalnih platformi za rad koje bilježe iznimno visok petogodišnji financijski rast. Prema podacima iz 2021., u Hrvatskoj ih ima oko 40 tisuća, pri čemu su glavni izvor prihoda za 1,1 posto stanovnika Hrvatske a njih 3,5 posto ostvaruje 20-50 posto svojih prihoda i radi između 10 do 19 sati tjedno.

Prosječna dob platformskih radnika je od 32 godine u Hrvatskoj do 39 u Češkoj, a udio žena od 30 posto u Hrvatskoj do 50 posto u Austriji. U svakom slučaju, sve je veći udio radnika koji ne rade u fizičkom prostoru koji predstavlja “njihovo“ radno mjesto, a novi oblici rada, nastali integracijom tehnologija, doživljavaju globalnu ekspanziju te imaju progresivni potencijal, zaključila je Vizjak.

-Specifični kadar koji dolazi iz zemalja Azije uistinu predstavlja novi moment u našem okruženju, a reakcije su često negativne kada nam nešto nije poznato. To može rezultirati time da se strane radnike doživljava kao prijetnju, rekla je Maja Gregurović

Vizjak: U EU je svaki deseti platformski radnik imigrant

Koji su aktualni problemi s integracijom brojnih imigranata u zapadnim zemljama, postavilo se pitanje na tribini, a Gregurović je odgovorila pozivajući se na istraživanje Migrant Integration Policy Indeksa (MIPEX) koje već godinama prati migracijske politike.

“Ono što se prepoznaju kao glavni izazovi, kada govorimo o migrantima koji dolaze iz kulturološki različitih zemalja, jest problem s jezikom.

Znači problem sporazumijevanja u društvu u koje se uključuje, nemogućnost komunikacije i informiranja o nekakvim osnovnim pravima u društvu u koje dolaze.

I onda to zna rezultirati separacijom, segregacijom, getoizacijom, što možda već sada vidimo s radnicima koji dolaze u Hrvatsku iz azijskih zemalja koji nisu u tolikoj interakciji s (domaćim) ljudima”, dodala je Gregurović.

Vizjak je napomenula da je na digitalnim platformama za rad, od Ubera ili Wolta do aplikacija za usluge njege, tutorstva i druge, svaki deseti zaposlenik u Europi imigrant, ali i da se zapadnoeuropske zemlje nisu odrekle poreza na takozvanu gig (gaže) ekonomiju, za razliku od Hrvatske koja je to napravila kako bi privukla takve biznise i radnike. Inače, na digitalizaciju će očekivano najotpornija biti manualna zanimanja i obrti, dok će se u uslužnim djelatnostima doći do “drastičnih promjena”, dodala je.

Na pitanje iz publike o rastu kriminaliteta i ekstremizma koji se često vezuje uz imigrantsku populaciju i desno-populističke reakcije na te negativne trendove, Gregurović je ponovo izdvojila integraciju i, posebice, obrazovanje kao ključni preventivni faktor za takve probleme.

Iz publike je postavljeno i pitanje o predviđanju koje su neovisno iznijeli guverner Hrvatske narodne banke (HNB) Boris Vujčić i glavni ekonomist Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) Hrvoje Stojić – da će Hrvatska do 2030. godine, ako želi daljnji gospodarski rast, trebati 400, ako ne i 500 tisuća radnika iz inozemstva, što će činiti oko četvrtine ukupne radne snage u zemlji.

Podsjetimo, prošle su godine izdane 124 tisuće radnih dozvola za strane državljane, od čega za novo zaposlenje njih 79 tisuća, za produljenje 28 tisuća i za sezonske radnike 17 tisuća. Od početka ove godine do 1. studenog izdano ih je 147 tisuća, gotovo 40 posto više nego u istom razdoblju lani, a do kraja godine broj bi prema procjenama mogao doseći 170 tisuća stranih dozvola.

HUP predviđa da ćemo iduće godine imati najmanje 200 tisuća stranih radnika. Što se utjecaja na domaću nezaposlenost tiče, Gregurović podsjeća da se prije zapošljavanja stranaca “provodi test tržišta rada za ona zanimanja za koja postoji mogućnost da će se netko od hrvatskih građana prijaviti, a postoji i lista deficitarnih zanimanja za koja postoji direktan ulaz”.

Je li tempo useljavanja prebrz?

No, u tom kontekstu nameće se pitanje je li tempo useljavanja stranih radnika ipak prebrz da bi se oni adekvatno integrirali, a tu je i već spomenuti rizik da priljev velikog broja stranih radnika iz geografski i kulturno dalekih zemalja iz kojih dosad nismo imali gotovo nikakvo useljavanje – Nepala, Indije, Filipina, Bangladeša, pa i Turske – posluži populističkoj i krajnjoj desnici za mobilizaciju.

Nije nebitno ni da domaći sindikati smatraju da su uvjeti za poslodavce koji uvoze strane radnike preblagi i da ih treba postrožiti, a sve se više mogu čuti sumnje da neke agencije za posredovanje uvoze strane radnike ilegalno, odnosno da neki strani radici samo prolaze kroz Hrvatsku prema zapadnoeuropskim zemljama, gdje nisu dobili dozvole za rad.

Hrvatska gospodarska komora (HGK) je čak istraživanjem došla do zaključka da su strani radnici oko 20 posto skuplji od domaćih, kad se ubroje svi dodatni troškovi njihovog zaposlenja, od ishođenja dozvole do prevođenja ili smještaja.

Gregurović se s takvim stajalištem sindikata ne slaže: “Tempo useljavanja stranih radnika jest brz i trenutačno je velik problem procesuiranje svih zahtjeva. Rezultati istraživanja koje smo proveli u Institutu za istraživanje migracija (ex. Institut za migracije i narodnosti) pod nazivom ‘Hrvatska – nova imigracijska zemlja?’ pokazali su da su poslodavci suočeni s vrlo dugotrajnim procedurama koje im otežavaju zapošljavanje stranih radnika.”

“Povećan dolazak stranih radnika (iz bilo koje zemlje) u tom kontekstu smatram problematičnim jer u nekim sredinama naprosto nema kapaciteta za vođenje velikog broja predmeta. U tom smislu nisam sigurna da bi uvjeti za poslodavce trebali biti stroži budući da su već sada, zajedno sa samim radnicima suočeni s preprekama. Ono na što bi trebalo usmjeriti pozornost je izrazito velik broj agencija za posredovanje u zapošljavanju koje nerijetko posluju netransparentno pa bi napore trebalo uložiti u uređenje tog sustava”, argumentirala je.

“Osim toga, specifični kadar koji dolazi iz zemalja Azije uistinu predstavlja novi moment u našem okruženju, a reakcije su često negativne kada nam nešto nije poznato. To može rezultirati time da se strane radnike doživljava kao prijetnju – u ovome kontekstu možda više kao realističnu prijetnju koja ugrožava fizičko i materijalno blagostanje, ekonomsku i političku moć članova vlastite skupine, ali također i kao kulturnu tj. simboličnu prijetnju koja se odnosi pitanja različitih vrijednosti i normi.

Takav diskurs često koriste populisti te dodatno potpiruju strahove kod domaćeg stanovništva. Vidjet ćemo tijekom predizborne kampanje kako će se koristiti ‘upravljanje migracijama’. Preporuka za smanjenje rizika jest informiranje i senzibiliziranje javnosti – kako stručne tako i građana RH”, sumira Gregurović.

Jednakost imigranata samo na papiru

Kao što je pojasnila, dozvola za boravak i rad stranaca trenutno je izravno vezana za konkretnog poslodavca i radno mjesto i važi godinu dana, ali prema planiranim izmjenama Zakona o strancima maksimalno trajanje bi trebalo biti produljeno na tri godine. Izmjene bi također trebale omogućiti barem dijelu stranaca da dobiju privremeno odobrenje boravka i tek po dolasku sami traže posao. Te bi dozvole dobivali na osnovu posebne Vladine odluke i “načela za provedbu imigracijske politike”.

To dodatno produbljuje nedoumicu – je li hrvatska imigracijska strategija temeljena na modelu rotacije stranih radnika koji dolaze kao “gastarbajteri” na kratki rok ili se planira njihovo dugoročno naseljavanje i integracija?

“Koliko je meni poznato, imigracijska strategija nije donesena iako se najavljuje njeno skoro donošenje. Sadržaj nacrta dokumenta nije mi poznat, međutim, ono što je Hrvatskoj potrebno je migracijska i integracijska strategija.

Prema sociologu Saši Božiću u suvremenim migracijskim politikama posebna pažnja je posvećena oblicima integracije migrantske populacije u društvima imigracije, ali i društvenim posljedicama u društvima emigracije te globalnim promjenama u strukturi radne snage,” kaže Gregurević.

Napominje da snažne nacije-države imaju fleksibilne migracijske politike koje su prilagođene potrebama vlastitog tržišta rada, demografskoj i kulturnoj politici, ali i međunarodnim dokumentima koji uređuju temeljna ljudska prava, uključujući mobilnost i uključivanje u sve sfere društvenog života.

“Kao smjernice možemo uzeti i rezultate MIPEX-a prema kojima je hrvatski pristup integraciji migranata klasificiran samo kao ‘jednakost na papiru’. Kao i u većini zemalja srednje i istočne Europe, imigranti u Hrvatskoj uživaju osnovna prava i sigurnost, ali ne i jednake mogućnosti.

Hrvatska i dalje treba snažno ulagati u politike u sve tri dimenzije, posebno jednake mogućnosti, jer su njezine politike ispod prosjeka za zemlje MIPEX-a”, upozorila je.