Otkad je ljudi, postoji i potreba za razumijevanjem naših odnosa – kako ih formiramo, koliko traju, što je uopće smisleni odnos s drugima? Jedan od kuteva gledanja na ova pitanja je pretpostavka da ljudi, kao i preostale vrste primata na svijetu, imaju ograničene mogućnosti za povezivanjem s drugima i sklapanjem stabilnih odnosa.

Odgovor na pitanje o tome postoji li biološko ograničenje u podlozi naših odnosa ponudio je Robin Dunbar, britanski antropolog čija su područja interesa evolucijska psihologija i ponašanje primata.

Dunbar je '90-ih godina provodio niz antropoloških istraživanja i opažanja vezanih uz veličine socijalnih grupa kod primata i ljudi te ih doveo u vezu s veličinom neokorteksa kod pojedine vrste. Neokorteks, kao što nam njegovo ime na to i ukazuje, je dio mozga koji se evolucijski najkasnije razvio kod sisavaca, „najnoviji“ je u tom pogledu te njemu dugujemo svoja napredna ponašanja i kognitivne procese – senzornu percepciju, rezoniranje i prosuđivanje, jezične procese, svjesnost i dr.

Zahvaljujući „finesama“ kojima se neokorteks bavi, nazivamo ga i racionalnim mozgom jer je zaslužan za brojne izvršne funkcije. Veličina neokorteksa kod primata kreće se u pravilnom odnosu proporcionalno s volumenom njihove socijalne grupe, temeljem čega se može pretpostaviti da postoji indeks za pojedinu vrstu koji „predviđa“ količinu mogućih odnosa.

Ono što je Dunbar pretpostavio jest da veličina neokorteksa ograničava moguće stabilne odnose i kod ljudi temeljem relativnih odnosa uočenih kod primata – i došao do zaključka da taj broj kod ljudi iznosi 150.

Izvor teorije o granicama socijalnih grupa

Dunbar je u svojem prvotnom istraživanju veličinu socijalne grupe kod ljudi procijenio temeljem spisa o veličini grupa ljudi tijekom pleistocena, odnosno perioda prije 250.000 godina, kada se neokorteks kakav danas imamo prvobitno razvio. Uspoređivao je grupe ljudi od vremena lovaca i sakupljača pa do statistike koju imamo danas te utvrdio da brojka od 150 ljudi ima uporište u brojnim socijalnim kontekstima (okvirno odgovara veličini plemena i seoskih naselja u neolitiku, odgovara brojci profesionalnih vojnika u rimskoj vojsci i sl.).

Po njegovim načelima, kako bi neki odnos bio stabilan, mora zadovoljavati sljedeće kriterije:

-redovitu interakciju – stabilni odnosi uključuju komunikaciju licem u lice koja je pojedincima smislena, može se odvijati uživo, putem telefona ili drugim kanalima izravne interakcije.
-emocionalnu povezanost – pojedinci u stabilnim odnosima dijele neku razinu emocionalne intimnosti, povjerenja i uzajamne podrške. Više su od poznanika i često uključuju osjećaje bliskosti i privrženosti.
-recipročnost – stabilne su veze tipično uzajamne, što znači da obje strane u odnosu ulažu svoje vrijeme i trud u održavanje povezanosti. U takvom odnosu postoji dvosmjerna razmjena komunikacije i podrške.
-pouzdanost – ljudi u stabilnim odnosima mogu se osloniti jedni na druge za različite vrste pomoći koje im trebaju - u emocionalnom, praktičnom ili socijalnom smislu.

Naravno, ono što jedna osoba smatra stabilnim odnosom nije nužno ista predodžba koju druga osoba ima, stoga je ova definicija prilično relativna i ovisi o interpretaciji pojedinca i kulturalnom kontekstu.

Kada su Dunbara izravno pitali da pojasni što je stabilan odnos s drugima, naveo je da je to odnos u kojem pojedinac zna tko je svaka od osoba u mreži odnosa te koji je njihov međuodnos.

Broj od 150 osoba predstavlja skupinu ljudi koju bismo pozvali na veće slavlje i osobe s kojima nam ne bi bilo neugodno sjesti i popiti kavu ako bismo se nasumično sreli. U svojoj je teoriji otišao i korak dalje te precizirao formulu kojom dolazi do brojčane vrijednosti za svaku od skupina odnosa koje možemo imati u svojoj socijalnoj mreži kroz život.

Nazvao je to egocentričnom mrežom jer polazi od pojedinca i širi se u krugovima sljedećih komponenti: 5 najbližih ljudi, 15 dobrih prijatelja, 50 prijatelja, 150 kontakata koji su nam smisleni, 500 poznanstava i 1500 ljudi koje možemo prepoznati.

Dunbar je sa suradnicima 2015. proveo istraživanje kojim je model slojeva socijalnih odnosa istražio na bazi podataka na društvenim mrežama Facebooku i Twitteru, pri čemu je donesen zaključak da se isti slojevi ispoljavaju u našim online odnosima kao i onima uživo te okvirno odgovaraju njegovoj teoriji.

U okviru ovog istraživanja pokazalo se da na Facebooku komuniciramo barem jednom godišnje s oko 150 ljudi. Također, Mac Carron i Kaski s Dunbarom su 2016. proveli analizu učestalosti telefonskih poziva i zaključili prema frekvenciji poziva pojedinaca da i ovdje postoji slojevitost egocentričnih mreža, pri čemu su za unutarnji (5 osoba) i krajnji vanjski sloj (1500 osoba) podaci konzistentni, dok u slojevima između postoji veliki varijabilitet. Ovaj nalaz obrazlažu time da mobilni podaci kojim pojedinac raspolaže uključuju samo dio njegove ukupne socijalne okoline, stoga s brojnim osobama u mreži ne komuniciramo nužno tim putem.

Postoji li problem u Dunbarovoj teoriji?

Bilo koja teorija koja pod argumentom bioloških ograničenja nastoji determinirati socijalna ponašanja vjerojatno je manjkava, naročito kad je riječ o striktnom broju – koji je vrlo popularan i poznat te ima stvarne posljedice u današnjem svijetu.

U povezanosti veličine neokorteksa i socijalnih grupa isključeni su neki od važnih faktora poput, primjerice, činjenice da veličina neokorteksa kod primata ovisi i o njihovoj prehrani, a količina mogućih odnosa koje ljudi imaju kroz život uvjetovana je i kulturnim kontekstom te promijenjena tehnološkim napredovanjem kroz vrijeme.

Brojka koja bi trebala vrijediti za ljude kao vrstu, zbog čega i jest toliko popularna, ne bi smjela biti relativizirana time u kojoj vremenskoj točki i skupini ljudi se promatra, što ukazuje na nepostojanje univerzalnosti ove teorije.

Primjerice, novija istraživanja pokazuju da je procijenjena američka socijalna grupa veća od 291 osobe, s vrijednosti medijana od 231 kroz ponovljena istraživanja. Također, istraživanje provedeno 2021. godine na Stockholmskom sveučilištu koristilo je istu logiku istraživanja poput Dunbarovog originalnog rada, samo s ažuriranim podacima i modernijom statističkom metodologijom – i utvrđeno je da veličine socijalnih grupa kod primata iznose daleko manje i daleko više od 150, pri čemu interval od 95 % pouzdanosti pretpostavlja raspon od 2 do 520 ljudi u socijalnoj grupi, a to znači da smo metodološki previše ograničeni i nije utemeljeno precizirati zaključak koji je Dunbar donio.

Kao odgovor na ove kritike, sam Dunbar navodi da je njegova brojka rezultat pojednostavljenog modela i ne znači da pojedinac može imati specifično 150 odnosa kroz život. Stvarna brojka od osobe do osobe može varirati jer je u međuovisnosti s drugim faktorima poput ličnosti, kulture i individualnih preferencija koje utječu na socijalni kapacitet pojedinca.

Ono čime on „brani“ valjanost Dunbarovog broja jest to što, za razliku od drugih primata, ljudski socijalni kapacitet ima daleko veći potencijal jer međusobne razlike prevladavamo sustavnom verbalnom komunikacijom odnosno jezikom, što druge vrste nemaju. S te strane, današnji kapacitet pod utjecajem je puno više faktora nego što je bio u našoj evolucijskoj prošlosti.

Zamka u promoviranju specifičnih brojeva u nečemu što nije egzaktna znanost (za što se svi možemo složiti da socijalno ponašanje nije), upravo zbog brojnosti različitih utjecaja na takav predmet istraživanja, jest pojednostavljivanje ponašanja koje je složeno – i upravo zbog toga posebno.

Nismo u mogućnosti kontrolirati baš sve u svojoj okolini, no to ne znači da u tome nećemo nastojati i dalje, a nije ni da nismo već probali (prisjetimo se humoralne teorije ili Freudovih teorija, koje nisu nužno dokazive, ali su privukle pažnju na važne aspekte kojima se znanstvenici, srećom, danas pobliže bave).

Nije upitno da primati ostvaruju svoje stabilne odnose drukčijim taktikama, no i iz takvih ponašanja uspijevamo naučiti još ponešto o sebi i promjenama koje su nas kao vrstu oblikovale kroz vrijeme.

Bilo da se slažemo s Dunbarovim viđenjem ili ne, njegova istraživanja potaknula su nove teme u raspravama i ukazala na važnost povezanosti i ostvarenja smislenih odnosa u životu. Također, iako nam ne trebaju uvijek točan broj i fiksna teorija kako bismo imali temelj za istraživanje nekog dijela ljudskog ponašanja, nisu loša početna točka.