Nedavno se Twitterom proširila zanimljiva i poučna zgoda.

Profesorica na jednom prirodoslovnom fakultetu u Kanadi poslala je svoje studente molekularne biologije u trgovačke lance, ribarnice i restorane da prikupe uzorke ribe koje su ovi prodavali i posluživali. Studenti su se zdušno prihvatili teškog posla obilaska sushi restorana i ribarnica, pogotovo zato što su osim malog uzorka kojeg su trebali sačuvati i vratiti na fakultet, ostatak prikupljenog materijala mogli – pojesti. Navalili su tako gladni studenti na poslastice od zubataca, atlantskog lososa, tune, usput marljivo zapisujući što su kupili i jeli i odvajajući mali komadić za svoju profesoricu.

Gotovo ništa nije kako se predstavlja

Kad su se oporavili od gastronomskih užitaka, čekao ih je još jedan zadatak – iz uzoraka koje su spremili, izolirali su i sekvencirali DNA. A ono što su iz te DNA pročitali dočekalo ih je kao hladan tuš! Ispalo je da genetička informacija u velikoj većini uzoraka uopće ne odgovara vrsti ribe koja se nalazila na menijima restorana ili na policama trgovina i ribarnica.

Tako su umjesto zubataca, lososa i tune, studenti uglavnom na svoje tanjure dobivali ribu puno niže kvalitete, poput tilapije (jedna od najmanje kvalitetnih riba), pastrve, ili čak riba koje mogu biti opasne zbog mogućih parazita koje prenose, poput eskolara, vrste slične lokardi. Od petnaestak prikupljenih uzoraka, samo njih dva su odgovarala deklaraciji, u jednom slučaju riba je bila kvalitetnija od deklarirane, a jedan je uzorak fileta lososa iz ribarnice izazvao najveće iznenađenje. U njemu je najviše DNA dolazilo od - stjenica! Dakle, netko je prodavao ribu u toliko lošim higijenskim uvjetima da ju je uspio toliko zagaditi stjenicama da je njihova DNA prevladala u uzorku.

Uređaj i aplikacija za Iphone već postoje

Rekoh na početku da je priča poučna, i to iz nekoliko razloga. Prvi je taj da u većini slučajeva još uvijek ne znamo što jedemo. Često ni sami restorani koji pripremaju hranu, kao ni većina posrednika koji su sudjelovali u dostavi hrane na naš tanjur toga nije svjesna. Prije svega zato što nemaju jednostavnog načina brzo utvrditi sadržaj i kvalitetu robe kojom rukuju, pogotovo ako se radi o velikim količinama.

Drugi razlog je da se uskoro bliži vrijeme kad će svatko od nas imati mogućnost na svom mobitelu napraviti ovakav pokus koji su napravili kanadski studenti. Već sad je vrlo brzo, u svega dan-dva, moguće doći do genetičkog potpisa gotovo svakog uzorka živoga svijeta, uključujući i ovakve primjere koji nam mogu dati najtočniji i izravan odgovor što nam se točno nalazi na tanjuru, u vodi ili u tlu, prodaje li nam netko tikovinu s Balija ili pobajcanu bukvu s Medvednice, boškarina ili junca iz Poljske, atlantsku ili jadransku lignju, lički ili azijski krumpir.

Već sad jedna tvrtka nudi mali uređaj po cijeni od nekoliko stotina eura koji možete spojiti na svoj IPhone (na veselje svih hipstera i na žaljenje korisnika Android telefona) i na njemu sekvencirati DNA! No izolacija i priprema DNA za sekvenciranje još nije na toj razini da biste u taj uređaj mogli direktno ubaciti komad vašeg Kobe odreska ili brokule. Ipak, siguran sam da će za koju godinu i to biti moguće. A tada – slijedi panika.

I to prvenstveno onih proizvođača i trgovaca koji hvataju krivine i prodaju nam lažnjake, često ukrašene atributima kao što su "organski uzgoj" ili "GMO free". Pa kad postane uobičajeno tržnicu pohoditi naoružan mobitelom sa sekvenatorom DNA, vrlo brzo bit će jasno tko nas želi prevariti, a tko nam nudi točno ono što piše na deklaraciji. Još kad mobitelom bude moguće mjeriti i količinu teških metala i pesticida, bit će sasvim jasno ne samo o kojoj se hrani radi, nego i kako je točno i u kojim uvjetima uzgojena. Bit će to loša vijest za sve „food-šanere“, ali izuzetno dobra za potrošače i za one uzgajivače koji iskreno brinu o kvaliteti namirnica koje proizvode. Oni će ovu tehnologiju također moći koristiti kako bi u realnom vremenu mogli pratiti uvjete na svojim poljima, farmama i ribogojilištima i pravovremeno intervenirati ako im zaprijeti neko zagađenje. A oni koji pod krinkom organskog uzgoja svoj matovilac uzgajaju pored autoceste, brzo će propasti.

Stiže i umjetno meso

Usporedo s većom potrošačkom kontrolom hrane, razvoj tehnologije najavljuje nam još jednu lijepu vijest – sve je bliži trenutak kad ćemo u prodaji imati laboratorijski uzgojeno meso. Osim ekološki i etički prihvatljivijeg uzgoja, ova nam novost opet donosi i bolju kontrolu nad kvalitetom i hranjivim svojstvima takvih namirnica. O mesu iz epruvete čitajte u jednoj od sljedećih kolumni.

 Kristian Vlahoviček profesor je na PMF-u u Zagrebu na kojem je uveo bioinformatiku i računalnu biologiju. Pod njegovim mentorstvom diplomiralo je preko 20 studenata koji su svoje obrazovanje nastavili na najprestižnijim svjetskim i domaćim institucijama, od Ruđera preko Cambridgea do ETH-a. Objavio je više od 45 znanstvenih radova u vodećim znanstvenim časopisima, među kojima su i Cell i Nature, a koji su citirani preko 2100 puta. 2006. postao je prvi hrvatski dobitnik prestižne potpore za uspostavu laboratorija koju dodjeljuju Europska organizacija za molekularnu biologiju (EMBO) i Nacionalna zaklada za znanost i visoko obrazovanje RH. Voditelj je brojnih domaćih i međunarodnih projekata, uključujući i one Europske komisije. Dobitnik je brojnih nagrada, a također je recenzent i član uredništva u više svjetskih znanstvenih časopisa. Glasni je zagovornik reforme sustava znanosti i upravljanja kroz politike zasnovane na činjenicama.