Gotovo četiri godine nakog svog prvog profesionalnog DSLR aparata E-1, Olympus je na tržište poslao i nasljednika, model E-3.

Iz sadašnje perspektive, davne 2003. godine Olympus se uhvatio u koštac sa tada već širokim programima konkurenata (Nikon i Canon), i tu bitku prilično glatko izgubio.

Doduše, E1 je pobrao dobre kritike, ali bilo je jasno da ovaj segment tržišta zahtjeva ogromna ulaganja u R&D segment, koja japanska tvrtka očito nije mogla u potpunosti pratiti.

Kasnije su se pojavili E‑300, pa E‑400 i E‑500, potpuni novitet bio je i model E‑330, ali nijedan od njih nije doživjeo veći uspjeh na tržištu. Razloge za to možemo tražiti u karakteristikama, koje su u svakom pogledu zaostajale za konkurentima, da bi se osjetniji napredak osjetio tek kod modela E‑410 i E‑510.

Dugo se pričalo o nasljedniku E‑1, tako da su tračevi po internetu iznjedrili E‑3. Gdje je nestala "dvojka" ne znamo, ali kako je puno vremena prošlo između ova dva modela, a i konkurencija je u potpunosti u znaku „trojke" (Nikon D3, D300, Canon 1D serija), logično je bilo i da ih Olympus prati.

E-3 je vrlo robusni uređaj, daleko veći i teži od svih Olympusa koje smo imali prigodu vidjeti. Ergonomija aparata je odlična, a tijelo je izrađeno od metalnih legura preko kojih je dobrim dijelom presvučena impregnirana guma, tanki sloj zaštite od ogrebotina. Masa E‑3 iznosi čak 889 grama, što se osjeti tijekom dužeg nošenja.

Prvo što će svaki korisnik primjetiti je potpuno pokretan displej, u stilu nekadašnje Canon‑ove G serije. LCD je dosta dobar, dijagonale 2,5 inča, sa potpunim kutem vidljivosti - prvi Olympus‑ov DSLR sa pokretnim ekranom.

Olympus je ponudio dvostruki kontrolni displej - mali na vrhu aparata, i veliki LCD sa koga se očitavaju parametri. Optičko tražilo ima 100% prikaz vidnog polja.

Najveća promjena koja se vidi u tražilu je povećan broj autofokusnih točaka, kojih ima čak 11, prema tri koje je Olympus godinama forsirao. Svih 11 autofokusnih točaka su cross tipa, tako da su potpuno ravnopravne u traženju fokusa.

Kod većine DSLR aparata samo je centralna točka - cross točka te se na samim slikama vidi kako fokus „vuče" ka sredini.I brzina fokusiranja je povećana. Primjećen je i značajan napredak u slabim svjetlosnim uvjetima, gde je Olympus ranije bio nedorečen.

U centru fotoaparata je LiveMjeos čip rezolucije 10.1 Mp, sa ISO osjetljivošću od 100 do 3200, dok shutter ide do 1/8000 sekundi.

Olympus nudi četiri vrste mjerenja svjetla, koje dobro rade, a ugodno iznenađenje priredio je i balans bijele boje - automatika se dobro snašla u tradicionalno problematičnim situacijama slikanja neonskog i klasičnog „žutog" osvetljenja.

Šum je opet specifičan - slika je jako čista do ISO 400, ISO 800 je korektan, dok je ISO 1600 na granici. Olympus se dugo mučio sa šumom na višim ISO vrednostima, ali je pomak nabolje osjetan kod svake nove generacije uređaja.

Olympusov specijalitet LiveView radi besprekorno. Omogućen je tzv. predikcioni AF, koji će prije okidanja slike fokusirati kadar i izoštriti ga. Naravno, tu je i interna stabilizacija slike u dva moda, štoje svakako za pozdraviti. Na kraju, dust removal sistem bi trebalo očistiti čip pri svakom gašenju aparata.

E‑3 je značajno unaprijeđen u odnosu na E‑1, a osjeća se razlika i u odnosu na E‑510, jednog od najsvježijih DSLR‑ova danas.

Fokus koji je bio prespor za konkurenciju sada je doveden u red, šuma je bitno manje, a 10 Mp možda deluju premalo za ovaj cjenovni razred, budući konkurencija već nudi 12 Mp.

Ipak, i 10 Mp je sasvim dovoljno, pa smatramo da će modelom E‑3 Olympus privući veliki broj posvećenih fotografa.