Prenosimo kolumnu Marka Vučetića u kojoj se osvrće na obilježavanje Oluje u Hrvatskoj

Demografi svake godine panično upozoravaju kako Hrvatska izumire. U nabrajanju razloga, nitko ne navodi da je ova država nastala kako bi u njoj, sasvim ugodno, moglo živjeti 200 bogatih obitelji.

Ako nas je ikada itko prokleo, prokleo nas je onaj tko nas je pretvorio u poslušne bijednike koji postoje kako bi se netko mogao obogatiti. Mi nismo useli 200 bogatih obitelji, nego smo, neću birati riječi, besramne podrtine i gramzive hulje trebali obogatiti. Valja priznati da je put od, primjerice, skladištara ili vozača kamiona do bogataša bio prilično kratak, imao je svega tri etape: privatizaciju, pozivanje na boga i domoljublje te, naravno, stranačku iskaznicu koja nemoguće pretvara u realitet.

Ako netko želi znati, bez došaptavanja domoljubnih demografa koji ljudske živote podređuju državi, zbog čega ova država ostaje bez stanovništva, neka pogleda na što će sličiti ovogodišnje obilježavanje Oluje. Ono će, bez sumnje, biti kao svako dosadašnje – u potpunosti će biti posvećeno ratu, a u ratu se, znamo svi, gine. Ova država ne nestaje dostojanstveno, ona pogiba u ratu koji nikada ne prestaje jer se tih 200 obitelji i dalje bogate.

Rat će nam biti vrijednost sve dok postoji potreba da te obitelji osvajaju materijalna dobra. Obilježavanje Oluje neće, dakle, biti obilježavanje vojne pobjede kao povijesnog događaja koji se zbio, nego čin hranjenja rata koji nikada ne prestaje jer ne smije prestati.

Predsjednik Vlade i predsjednik RH samo će pojavom, gestama, riječima ili, pak, nedolaskom potvrditi vjernost ratu. Ni jedan ni drugi nisu sudjelovali u tzv. pravom ratu kada oružje ne miruje, i to nije neka velika sramota. Veća je sramota što sada čitava Hrvatska sudjeluje u njihovim osobnim ratovima. Smiješno mi je, a počesto i jadno, gledati one koji Plenkovića i Milanovića prozivaju zbog toga  što nisu sudjelovali u Domovinskom ratu, a da ti isti ne shvaćaju kako sada sudjeluju, i to kao dragovoljci, u njihovom ratu. Takvi uvijek sudjeluju u tuđem ratu i svaki rat doživljavaju kao svoj rat.

Rat nakon rata, odnosno neprestano stanje rata, sramota je od koje, da parafraziram Anselma, nije moguće misliti neku veću sramotu. Lakše bih ovim ratnicima objasnio Platonov svijet ideja nego to da sudjeluju u ratu onih koje prozivaju da rata vidjeli nisu. Kamo sreće da mnogi imaju snage – spoznajne i moralne – dezertirati iz ovoga rata, tada bi ova država imala neke šanse, ovako je osuđena na smrt. Demografi to ne vide jer i oni sudjeluju u nekom ratu. I njima je, makar većini, rat vrijednost, a država svetost.

Nisam zagovornik iznošenja osobnih podataka, stoga ću stvar postaviti metodički – djecu nikada ne bih stvarao zbog opstanka države, nacije ili vjere. Djeca su vrijednost u sebi i po sebi, a ne po meni ili nečemu izvan njih – kao što je to država ili, pak, religija. Hulje rađaju djecu kako bi opstala država, nacija, religija ili ekonomija. Mi djece nemamo jer ih promatramo kao instrumentalnu vrijednost. I dobro je da ih nemamo, dobro je da nestajemo, dobro je da izumiremo. Zbog djece je dobro da izumiremo. Nijednom djetetu ne bih poželio da umjesto oca ima vojnika koji nije u stanju dezertirati iz rata političara koji od toga rata profitiraju. Nijednom djetetu ne bih poželio da umjesto oca ima demografa koji se razmnožava kako bi neka sveta država opstala ili kako bi on mogao razviti osjećaj sigurnog, zaštićenog i, u ekonomskom smislu, prosperitetnog starenja.

Nema sretnije i veće vijesti od te da izumire narod koji sudjeluje u neprestanom političkom ratu, ali toga nije svjestan. Uistinu nema sretnije i veće vijesti od te da izumire narod koji želi posjedovati djecu kako bi ta djeca produžila hrvatstvo i katoličanstvo, umjesto da u djeci vide ljudskost koja vrijedi u sebi i po sebi. Ono po sebi i u sebi je originalno, do sada neviđeno,  od dosadašnjeg savršenijeg. Djetinjstvo nije zarobljeništvo u roditeljskom domu neke države. Kako ovo objasniti tim pustim političkim ratnicima i besramnim religijskim fanaticima koji se bore za pravo da oni odlučuju o tome kakva će im djeca biti, što trebaju znati i kako će ih odgajati? Nikako, meni je sasvim dovoljna spoznaja i da nešto takvo sustavno izumire. Dobro je čuti dobru vijest – izumiremo.

Marko Vučetić (Tris)